Novi film Antonija Nuića, 'Mali', u kina stiže početkom iduće godine. Riječ je o 'nastavku nastavka' jer je četvoricu njegovih likova redatelj predstavio još 2004. u filmu 'Seks, piće i krvoproliće' kroz glumce Franju Dijaka, Bojana Navojeca, Rakana Rushaidata i Hrvoja Kečkeša. I to je, međutim, bio nastavak, i to studentskog polusatnog filma koji je Nuić sa spomenutom ekipom snimio na trećoj godini zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, na kojoj danas i sam predaje.

Pored svih njih, u 'Malom', kriminalističkoj, ali i obiteljskoj psihološkoj drami, glavna je zvijezda naslovni junak Vito Dijak, koji je ovdje debitirao kao 13-godišnji sin dilera Frenkija (glumi ga njegov otac Franjo Dijak).

Nuića, koji iza sebe ima filmove 'Sve džaba' (2006.), 'Kenjac' (2009.) i 'Život je truba' (2015.), mladi je glumac toliko oduševio da s njime namjerava snimiti nastavak i otkriti što mu je u životu bilo dalje.

Film 'Mali' bavi se odnosom oca i sina, Frenkija i Malog, odnosno time kako Frenki, koji je osuđivani diler i kriminalac, (ne) odgaja Malog. Otkud interes za ovom temom?

Oduvijek su me zanimale obiteljske teme, a posebno su mi interesantne one obitelji koje su disfunkcionalne. U slučaju Frenkija zanimalo me vidjeti kako bi svoje dijete odgajao takav čovjek, koji ima problema sa zakonom i prihvaćanjem načina na koji svijet funkcionira. On Malom želi sve najbolje, svakako da mu bude bolje nego njemu jer ga voli, ali je pitanje je li dovoljno samo ono što djetetu govori ili će dijete donijeti zaključke na osnovi onoga što gleda da mu roditelji rade. Tom se osnovnom dvojbom odgoja po meni bavi ovaj film, time kako se Frenkijeva ljubav prema sinu i ono što radi isprepliću i utječu na Malog. Zanimalo me vidjeti što bi Mali odabrao jer kad pogledam i svoj primjer, tko me sve u životu pokušavao odgajati i kako - škola, roditelji, društvo - svi su nudili nešto svoje. Interesantno je što pojedinac od toga izabere.

U pozadini filma razabire se gadna društvena situacija, a među nekim od poruka je i ta da se u korupcijom i kriminalom zatrovanoj sredini svi lako okrenu ilegalnim aktivnostima. Što biste onda poručili mladima u Hrvatskoj, zašto da ovdje uopće igraju pošteno?

Imam sreću pa radim s mladima na Akademiji dramskih umjetnosti i s obzirom na ono što vidim, mislim da se kod njih naprosto rađa reakcija gađenja na sve to. To i jest naša zadnja nada, da će se pojaviti generacija kojoj će se korupcija i kriminal zgaditi kao životni stil i da će ga odbaciti kao gadljivog. Na njihovim se leđima, nažalost, prelama lopovluk starijih, odgovornih za ovo stanje. Mladi njihovo ponašanje više ni ne mogu replicirati jer ih je upravo ono i dovelo tu gdje jesu, a i jer nije vječno - brzo izjeda svoju supstancu i materiju. Mi je gotovo više i nemamo. To se prvo očituje u kulturi, u činjenici da kao zajednica nemamo svijest o tome što smo i tko smo. Ne bavimo se sobom pametno, argumentirano i smireno. Sve mora biti mitsko, toliko mrzimo činjenice da i one počinju mrziti nas. Možeš si lagati neko vrijeme, ali onda treba stati i pogledati što se napravilo i priznati da se ovako više ne može. Budućnost donosi nove industrije koje posve mijenjaju način na koji ljudi funkcioniraju i rade. To su teme kojima se ovdje uopće ne bavimo, dok drugi ozbiljno na njima rade. Bojim se da smo nespremni za vrijeme koje dolazi jer živimo u vremenu koje je davno prošlo. Ali mladi su spremni i žilavi su.

Kakav je odnos tih mladih ljudi prema kulturi?

Odgojeni su kulturom koja nije naša, američkom, naprosto jer ih mi nismo odgajali. Stalno ponavljam: kad sam bio klinac, na Televiziji Zagreb sam gledao 'Smogovce', 'Lažeš, Melita', 'Ne daj se Floki'. Ta tri serijala proizvedena su u nekih sedam-osam godina. Neka mi netko nabroji takva tri u posljednjih 20 i nešto godina HRT-a. Djeca se odgajaju sadržajima, a mi ga nismo proizvodili. Zapuštenost, za koju je velikim dijelom kriv upravo HRT, dovela je do toga su klinci našli sadržaj tamo gdje ga je bilo, na internetu koji je ogroman, ali nefiltriran. Tako da se danas osjeti da tu nema zajedničke podloge koju su trebali osigurati spomenuta javna televizija, školstvo i svi ostali koji su epski podbacili u brizi za djecu. Taj krimen zapuštanja vlastite djece morat ćemo nekako ispraviti, ponuditi nešto barem onima koji dolaze. Jer zašto mladi idu iz Hrvatske? Pa ne bi da ih nešto drži tu. I nije samo stvar posla. Znam ljude koji idu iako imaju posao. Nisu zadovoljni atmosferom, hoće nešto izazovnije. Moramo nuditi te izazove i proizvoditi konstantno sadržaje koji se suočavaju s nama samima. To je jedini smisao kulture, da nas zabavi i da nas upozori na ono što ne valja. Upravo se ta njena funkcija ovdje želi anulirati.

Hoće li s obzirom na to najavljeni nastavak 'Malog' biti vizija crne budućnosti mladih i svih nas?

Stalno prijetim tim nastavkom. Još uvijek sam u procesu i ne mogu reći previše, ali kako nekako uvijek nastojim iznenaditi, moguće je da će taj film biti drugačijeg karaktera, mada će ostati u kriminalističkom štihu. Ali ja sam uvijek nekako na bizaran način optimist, pa tako i sam 'Mali', iako izgleda crn, ima optimističnu notu. U krajnjoj liniji govori o tome da će život ići dalje, da ono što je mlado i što dolazi uvijek nađe način i u prednosti je. Na nama je da ih ne povijemo prema dnu, nego da ih pustimo da rastu. Mislim da će zato nastavak govoriti o pobjedi Malog nad onim što mu je sudbina namijenila.

Naslovni junak, mladi Vito Dijak, oduševio vas je.

Vito je svugdje hit, a to je tako kad se netko rodi s određenim predispozicijama i talentom te pritom ima roditelje koji ga ni s čime ne opterećuju, nego puštaju da sam shvati što i kako želi. Djecu glumce, iskreno, ubiju ambiciozni roditelji jer se jedino njihovih očekivanja boje ta djeca. Kad im se da dovoljno prostora i vjere, onda sve to funkcionira. Mladi su bistri, vrlo brzo shvate kako što ide. Pogotovo Vito ima tu jednostavnost i pamet. Brzo je uhvatio ritam filmskog snimanja, dinamiku unutar filmske ekipe, zavolio je taj svijet i divno se snašao u njemu. Baš je bio gušt s njim raditi, milina.

Film je bio na Sarajevo Film Festivalu, na pulskom je dobio nagradu žirija i kritičara. Kakve su vam bile reakcije publike?

U Puli je teško shvatiti reakciju publike jer je takav prostor, puno je ljudi. U Sarajevu sam nakon novinarske projekcije imao priliku razgovarati s publikom i zaista čuti reakcije koje su bile sjajne, pogotovo na Franju i Vitu. Oni su dobili ogroman aplauz nakon filma. Generalno je na 'Malog' dobro reagirala i kritika i publika, u Puli smo dobili i nagradu žirija i zasad smo zadovoljni. Sad to ide dalje na festivale i u distribuciju, što je dio s kojim više i nemam previše veze. Film nastavlja svoj život.

U Sarajevu ste rođeni i odrasli. Kako vam je otići tamo i koliko često inače idete?

Iskreno, ne često jer prijatelji iz Sarajeva češće dolaze u Zagreb pa ih viđam tu ili na nekom od festivala vani. Realni život je jednostavno takav da zbog obaveza sve rjeđe mogu samo sjesti u auto i nekamo se odvesti. A onda kad uspijem otići u Sarajevo, svaki put je drugačije. I sam SFF nije mi samo festival jer mi na njemu film dođe gledati žena koja me čuvala kao klinca, dok je bila cura, a sada i sama ima velikog sina. To su ti posebni momenti, a i Sarajevo je grad mog djetinjstva, dočekuju me kao njihovog, Sarajliju, što je uvijek lijepo. S time da je s odlascima tamo redovito prisutan i taj malčice traumatski moment - kako sve stići, obići sve ljude u svega nekoliko dana, a da nekoga ne uvrijedim i zeznem. A obično zeznem najbolje prijatelje.

Kakvo vam se čini Sarajevo u kontekstu priča o tzv. islamizaciji grada?

Sarajevo je uvijek bio i ostao europski grad koji se time dičio i Sarajlije koje ja znam još uvijek se time diče. Grad je živ, u doba festivala pogotovo, a turisti koji dolaze iz Turske i arapskih zemalja donose svoj imidž koji ljudi često zamjenjuju za imidž Sarajeva. Onima kojima to smeta nešto će uvijek smetati.

Posljednji vaš film, prije 'Malog', bio je 'Život je truba', komercijalna komedija. Kakva su iskustva rada na njoj?

Snimanje toga filma bilo je specifično jer je bilo u dva dijela. Imali smo zimski, duži dio, ali ostalo nam je desetak dana u ljetnom dijelu. Tako da smo većinu završili pred Božić, nakon čega sam shvatio da nemam ništa bez ovih deset dana. Onda su krenule crne misli - što ako se nešto u međuvremenu dogodi? Bilo je stresno i u produkcijskom smislu veće, dosta veće od 'Malog', više likova, nekoliko masovnih scena, sve puno kompliciranije. Imao sam posve drugačiji pristup, ali mi je snimanje ostalo u genijalnom sjećanju jer se toliko toga poklopilo. Imali smo puno sreće jer smo dosta riskirali, recimo s nekim datumskim odlukama bili smo baš na žilet, a nema se puno sredstava za ponavljanja. Zato su mi osobno najdraži filmovi koji se daju brzo napraviti. Više volim intenzivan rad, ali da stane u razuman period jer se na filmu stvari lako razvuku.

Objektivno, imamo 30-ak dana za snimanje cjelovečernjeg filma, po tri minute finalnog filma u jednom danu. Europski standard je oko minutu-minutu i pol, američki pola minute. Ako pobrojite sve hrvatske filmove koji su trajali više od 90 minuta, onda dobivate dane snimanja za koje se nije imalo novca. Onda te dane sabijamo i sabijamo i sve je super dok u tome uspijevamo, ali dogodi li se bilo što - padne kiša kad ne bi trebala, kad ste vani - i tada svaki zaostatak iz prethodnog dana prelazi u drugi ili treći dan, kad će to biti zgodno snimiti. Ako vam se dogode takva dva-tri dana zaredom, već ste u ogromnim organizacijskim problemima jer onda ulijeću planovi glumaca, lokacijski, i kreće kaos te nerviranje. Zato radije radim s manjom ekipom, da smo brži i pokretljiviji. Nekako se u tim uvjetima osjećam kao doma, svi su koncentriraniji. Srećom, nove tehnologije olakšavaju stvari, omogućavaju sve veću brzinu i pokretljivost. 'Malog' smo snimili za 22-23 dana, ali to su ljudi, i glumci i producenti, s kojima već odavno radim pa je cijela komunikacija bila jednostavna i uigrani smo.

Prošle godine bili ste jedan od zagovaratelja inicijative Puk'o nam je film, kojoj je cilj bio osiguranje neovisnosti hrvatskog filma. Tada ste na njenom predstavljanju upozorili da je situacija alarmantna. Kakva je danas?

Gora je, kao priprema za eutanaziju. Natječaji su siromašniji, budžeti manji i manje se snima. Dakle ne da stagniramo, nego opadamo. Jedna dobra priča došla je kraju taman u trenu kad smo trebali početi ozbiljno rasti. Od HAVC-a u zadnje vrijeme do mene nisu došle nikakve strategije ni planovi, ciljevi ili ideje što dalje. Koliko znam, u procesu su zapošljavanja jer su ljudi koji su prije radili mahom otišli. Razumijem, mladi ne mogu čekati da se nešto razriješi. Govorilo se o ozbiljnijem strukturiranju, ali ja od toga još ništa nisam vidio. Čekam da vidim što će biti, ali doduše, takav neki strateški dokument, konkretan, mi u ovoj državi nikad i nismo dobili. Kad je HRT, recimo, rekao kojih će pet stvari napraviti u godinu dana i onda ih i napravio? Kad opisuju svoj program, mogu ga staviti i na CNN i na HBO, a bome i na onaj koji vrti pornofilmove. Toliko je to puno floskula i gubljenja u općenitostima.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad Daniela Rafaelića kao prvog čovjeka HAVC-a?

Rafaelić je vrijedan kritičar i povjesničar filma, čovjek koji jako dobro poznaje tu materiju. HAVC-u treba netko tko zna što je filmska proizvodnja i kako ona funkcionira konkretno u Hrvatskoj 2018. godine i u širem kontekstu Europe, pa svijeta. Funkcioniranje kinematografije nije baš najjednostavnija stvar i osoba koja ide brinuti se o njoj mora poznavati jako puno aspekata te djelatnosti. Treba biti specifičan karakter, s jedne strane dovoljno lud i borben da u Hrvatskoj dobije ono što mu zakonom pripada. Dugo godina HAVC-u je trebalo da riješi primanje sredstava koja je zakon propisivao da treba primiti. Osoba na čelu mora biti i dovoljno povezana s utjecajnim ljudima iz europske kinematografije, da bi naše filmove mogla negdje i plasirati. Ne događaju se ni Cannes ni Venecija slučajno. Nismo mi odjednom počeli raditi toliko bolje filmove, mada ima i tu istine, jesu generalno narasli i bolji su. Ali činjenica da su u određenom trenu bili poželjni na najvećim festivalima govori o radu nekih ljudi koji su pozicionirali Hrvatsku, koji imaju dovoljno utjecaja i koje se dovoljno cijeni i sluša što govore. Dobro bi, na kraju krajeva, bilo i kad bi ravnatelj HAVC-a naprosto jako dobro poznavao ljude koji se bave kinematografijom, nas nekoliko tisuća. Ne možete, naravno, znati svakoga u glavu, ali mi, ljudi iz struke, znamo kako tko diše, što je čiji stil, način rada i što kome paše. Istina je da je teško naći osobu koja sve to objedinjuje, takvog superjunaka bilo bi teže naći i u puno većem broju ljudi od četiri milijuna. Samo je šteta što smo ga već imali, a odbacili smo ga kao staru krpu i tretiramo ga kao zločinca. Treba pustiti da prođe još vremena pa pitati što je bilo sa svim onim kriminalom zbog kojega je zaustavljen rast kinematografije i zbog kojeg je Hrvoje Hribar danas tako nepoželjan. Ne kažem da Daniel Rafaelić sve potrebno za vođenje HAVC-a ne može naučiti, apsolutno može, ali samo neka krene, neka nešto poduzme, bilo što. Jer ovo sad je ljuta voda stajaćica.

Što biste vi napravili?

Stvar je iz moje perspektive vrlo jednostavna. Ta struktura koju mnogi nisu htjeli ili nisu mogli razumjeti, a koja se zove HAVC, zapravo je solidno postavljena, tako da može izdržati i fluktuacije. Kad bi ju se shvatilo dobronamjerno i pustilo stvari da funkcioniraju onako kako su zamišljene, rezultati bi opet vrlo brzo došli. Ključno je da su svi procesi odlučivanja u rukama onih koji stvarno znaju o čemu pričaju, a to su ljudi koji se bave filmom i kinematografijom. Sam ravnatelj može se jako puno osloniti na rad savjetnika i suradnika, ključnih kvalitetnih ljudi koji odabiru projekte što ih treba snimati. To moraju biti vrhunski stručnjaci i filmski profesionalci. HAVC je sad u interesantnoj poziciji jer nova europska Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama otvara milijun pitanja i mogućnosti za dodatne izvore financiranja. Nužno je to iskoristiti i vratiti financiranje na onoliko koliko je bilo prije ovih turbulencija u HAVC-u. Treba više uložiti u debitante i debitantski film, u produkciju na školskoj razini i definitivno smanjiti broj filmskih festivala, toga imamo besmislenu inflaciju. Neka ih bude, ali ne mora ih sve financirati HAVC. I ono što je definitivno najbitnije za našu kinematografiju - treba uspostaviti jake veze sa svim relevantnim manifestacijama i kinematografskim silama, prije svega s Francuskom, Njemačkom, Velikom Britanijom. Cannes, Venecija, Berlin, to su izlazne točke za europski i hrvatski film.

Što je s najavljivanim filmskim studijem za velike svjetske produkcije u Hrvatskoj?

Govorimo o njemu već dobrih 15 godina. Dok smo mi o tome govorili, Česi su od svog studija Barrandov napravili filmski grad zbog kojega samo u Pragu u svakom trenutku, čini mi se, ima oko 20 tisuća filmskih djelatnika. Producent Ivan Maloča je davno izradio studiju za hrvatski studio, razgovarao, objašnjavao potrebu za ovim ulaganjem. Na spomen tisuća radnih mjesta i milijuna koji stoje i čekaju nama se smiju. A nepostojanje studija ovoj je državi stvarno odnijelo novca i novca. Zamislite koliko bi se 'igara prijestolja' snimalo da su ti ljudi imali gdje snimiti ono što treba snimiti u studiju. On je krunska stvar koja nam fali kako bismo mogli izvoziti skuplje filmske usluge. Zasad izvozimo lokacije i sav servis koji ide uz njih, što je već ogromna lova. Ali kad bismo stvarno počeli izvoziti svoje ljude, e to bi bio pravi posao, imati ovdje još jedno pet, šest tisuća ljudi koji rade na filmu, nešto najbolje na svijetu, i još su za to dobro plaćeni. Možda bi nam manje mladih onda bilo u Irskoj.

Kako ocjenjujete rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek?

Sigurno je imala najvatreniji početak mandata od svih ministara kulture dosad. Sve su naše vlade zeznule točno onoliko koliko smo im mi dopustili pa nisam nešto posebno kritičan prema ovoj vladi, ali po meni stalno smiruju tenzije. Bojim se da im toj politici stabilizacije i smirivanja tenzija istječe vrijeme. Naprosto će se u nekom trenu morati oštrije reagirati na situacije koje su neodržive i nepodnošljive. Nitko ne zna što će biti s HRT-om, on ne postoji u svijesti mladih ljudi i to je jedan od gorućih problema kulture u Hrvatskoj. Nitko ne zna ni što će biti s izdavaštvom. Glazbenici se sa svoje strane uspijevaju izboriti, imaju dobru tradiciju borbe za autorska prava. To je jedan od najvećih i najljepših uspjeha naše kulture - da se jedna grana djelatnosti tako organizirala i dobila pošten sustav u kojemu kad se negdje vrti nešto tvoje za to dobiješ i neki novac. Kod nas se to prikazuje kao negativno, u kontekstu parafiskalnih nameta. Jer kad netko kulturu ovdje treba platiti, odmah poludi. Za kinematografiju Francuska izdvaja milijardu i sto milijuna eura godišnje. Bi li to radila jedna stara europska velesila da je u pitanju nešto glupo? Ne bi, jer znaju da je proizvesti nešto za buduće naraštaje razlog njihovog postojanja. Mi ćemo našim budućim generacijama ostaviti apartmane i hotele. Baš me zanima tko će za 2000 godina doći gledati ruševinu apartmana Orhideja. U tom kontekstu, mislim da je ministrica Obuljen Koržinek dosad bila u nekoliko situacija u kojima je dosta blago reagirala, a morala je biti rezolutnija. Ne bih rekao da ima loše namjere. Kao osobi joj je vrlo jasno kako kultura treba funkcionirati, zna što je kulturna proizvodnja. Sad je samo doslovno pitanje njenog ministrovanja, toga koliko će svoje stavove uspjeti jasno i artikulirano predočiti svim zainteresiranima.

Krajem lipnja Sabor je izglasao novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima. Što je s tim njegovim izmjenama u praksi, osjete li se?

Nema ništa novo u vezi toga. Uređene su jedino nedoumice da se ne bi postavljala glupa pitanja. Da smo normalna država, da se zakoni tumače sa zrnom zdravog razuma i dobrim namjerama, do takvih izmjena ne bi trebalo dolaziti. Sve se može krivo tumačiti. Ali dobro, sad su ove izmjene smanjile broj krivih tumačenja. Da su riješile neke temeljne probleme i poboljšale nam život - nisu. Inače je zakonodavstvo, što se filma tiče u Hrvatskoj, katastrofa. Snimanje je djelatnost koju maltene morate obavljati mimo zdrave pameti jer nijedan zakon ne prepoznaje njene specifičnosti. Kad su u pitanju autorska prava u audiovizualnim djelatnostima, tu se konstantno iskazuje siledžijstvo. Svi koji imaju obaveze prema nama kukaju da im netko nešto uzima. Javna televizija, koju svi plaćamo, ne priznaje nam autorska prava, nego nam ih stalno oduzima. I komercijalni sektor je u tom smislu velika pljačka. Ugovori koje nude su sramota. Vjerujem da su finijim rječnikom bili pisani oni o kupoprodaji robova. U svijetu se zna što je snimanje filmova i zakoni o filmu su definirani u skladu s time. Ovdje su napisani bez ikakvog razumijevanja struke. Godinama pokušavamo objasniti da ne može producentska kuća na dva mjeseca zaposliti ljude pa prekidati radni odnos, a to je samo jedan od mnogih primjera nelogičnosti. Vlada potpuni nemar prema filmašima.

Što je u takvim okolnostima s onima koji dolaze? Predajete mladim filmašima na ADU u Zagrebu. Kakve ih teme zanimaju, koliko su vezane za ovo i ovakvo okruženje?

Moj prvi susret sa studentima već je na prvoj godini na kojoj im predajem filmsku režiju - potjeru, osnovnu filmsku vježbu. Kasnije predajem rad s glumcem, a potom TV-pilot, gdje moraju osmisliti i snimiti pilot-epizodu serijala. Pritom snimaju i dokumentarne i kratke igrane filmove i interesi su šaroliki. Trajna opsesija je, dakako, snimati film ni o čemu, ali tematski je sve to prilagođeno njihovoj dobi. Osjeti se da žive ovaj realitet, mada ga studenti, baš zato što je on tako tvrd i napadan, često izbjegavaju, dobiju malo eskapističku notu. To je reakcija, ali je i razumljiva. Na TV-pilotu se često odluče na humoristični sadržaj, satirično-politički, ali na otkačeniju foru, i bude ih stvarno briljantnih. Osjeti se itekako dašak društva u svemu tome, ali ti mladi imaju zdravu distancu spram toga. Drago mi je zbog njih i samo bih volio da im mi stariji uspijemo ostaviti sređenu djelatnost. To mi je intimno najveća želja. Nagrade ne bih rekao da pomažu čovjeku, najčešće od njega rade budalu. Kad odem, zato bih volio da iza mene ostane čisto. To mi je valjda nekako i stvar kućnog odgoja i tako na to gleda većina mojih vršnjaka i kolega - idemo im ostaviti bolje nego što smo mi našli, a nismo našli ništa. Bili smo gurnuti u nekakvu šupu, u dobru volju hoće li se neko ministarstvo kulture sjetiti da bi se mogao snimiti koji dobar film. Životarili smo s tom nebrigom dok Božo Biškupić, Albert Kapović i Hrvoje Hribar nisu osnovali HAVC. Tada nam je dana kućica koju moramo držati čistom i taman kad smo je počistili, krenuli su je prljati i rasturili su je. Izgradit ćemo je mi opet, nije problem, jer tu je stalno ta želja - da život mladima iza nas ne mora početi tako da čiste za nama, nego da počnu barem od poštene nule kad su već u takvom minusu u odnosu na sve europske kolege.

Koji su vam, u svemu tome, mladi domaći autori isplivali na površinu, koga biste istaknuli?

Oni koji dolaze triput su bolji od svega što trenutno imamo. U budućim generacijama imamo zvijezde i izuzetne talente, samo što je kod nas u kinematografiji spor i priljev debitantskih snaga. Igor Šeregi, recimo, debitirao je prije nekoliko godina, a znam ga od njegovih studentskih radova. Tad je trebao debitirati, odmah. Hana Jušić, Barbara Vekarić, Igor Bezinović, Sara Hribar, svi su bili spremni raditi dugo prije svojih debija. Volio bih da se taj protok autora ubrza, ali stvar je u tome što smo mi ovdje uvijek realisti pa računamo samo s novcem koji već postoji. Ne tražimo dalje, a tu je toliko novih platformi i mogućnosti koje bi olakšale mladim autorima jer samo priljevom novih snaga diže se kvaliteta. Pogotovo je hrvatska kinematografija tu interesantna. Najšarenija je od svih balkanskih jer smo malim brojem filmova uspjeli sačuvati i autore koji su za festivale i osobenjake i one koji komuniciraju sa širom publikom. Bitno je u svemu tome sačuvati vlastiti kriterij. Treba, naravno, učiti od najboljih, ali ne ih kopirati i ne čekati stalno da vam drugi kažu da ste dobri. Što mi kažemo? To bi trebalo biti najvažnije.