Iza naslova tribine stoji teza da je hrvatski film u posljednje vrijeme postao prepoznatljiv i tražen na međunarodnoj festivalskoj sceni, dok još uvijek neriješenim ostaje pitanje sve manjeg interesa domaće publike za hrvatski film. Teza je izvučena iz ne baš velikog broja gledatelja domaćeg filma u hrvatskim kinima, a dodatno je zaoštrena činjenicom da je domaći film u Puli, odakle je ova rasprava i inicirana, gledan vrlo dobro, i to zahvaljujući sniženoj cijeni ulaznica i dobroj lokalnoj promociji te odgojenoj publici. Cijena ulaznica za domaći film se na koncu razgovora pokazala i kao jedno od mogućih rješenja za privlačenje publike na domaći film.

Okrugli stol okupio je predstavnike cijelog filmskog lanca - režisere Dalibora Matanića, Ognjena Sviličića, Vinka Brešana, producente njihovih filmova Ankicu Jurić Tilić iz Kinorame, Damira Terešaka iz Maxima filma te Ivana Maloču iz Interfilma, predstavnicu Medije Martinu Petrović, Jasminku Božinovski Živalj s HRT-a, predstavnika filmskih kritičara Nikicu Gilića, predstavnicu nezavisne kino mreže Marijanu Bošnjak iz Osijeka, Hrvoja Stipanova iz Continentala i Hrvoja Pukšeca s pulskog festivala.

Iako na tribini sukobljeni između dvije percepcije domaćeg filma, gotovo svi sudionici redom su zaključili da tog sukoba - nema, barem što se tiče vidljivosti njihovih filmova. Filmaši su razloge slabije posjećenosti filmova u kinima detektirali u borbi s američkim blockbusterima i tvrde da je njihov film itekako gledan na drugim platformama.

Dok s jedne strane opravdano ističu uspjeh hrvatskog filma na međunarodnim festivalima i u inozemnoj distribuciji, od Brešanove ‘Svećenikove djece’, Sviličićeva filma ‘Takva su pravila’ pa do Matanićevog ‘Zvizdana’, pravi problemi na domaćem terenu su, složili su se, mnogo dublji od slabijih rezultata u kinima koji dolaze tek kao posljedica, pojednostavljeno rečeno, loše koordinacije sudionika, izostanka strategije i kulturne politike te nezaštićenosti na tržištu.

‘Autorski film u svakoj državi trebao bi biti zaštićen kao lički medvjed jer se ne može boriti s komercijalnim filmovima, a niska gledanost nacionalne kinematografije nije samo hrvatski problem’, rekao je Dalibor Matanić. Slično misli i Vinko Brešan koji tvrdi da je svođenje hrvatskog filma na box office preameričko i prekonzervativno.

Ukratko, čini se da je problem gledanosti domaćeg igranog filma u tome što sustav njegova plasmana malo gdje ne zapinje.

Producent Damir Terešak iznio je konkretne podatke - ‘Takva su pravila’ kao film s brojnim inozemnim priznanjima, preporukom MZOS-a, izvrsnim kritikama u Hrvatskoj i 700 tisuća kuna uloženih u reklamnu kampanju u kinima je imao - 4.172 gledatelja. ‘To je frustrirajući efekt jer mislim da smo napravili sve, ali na ovakvu vrstu filma koji postiže uspjeh na festivalima teško je dovesti publiku.'

S druge strane, prema brojkama koje je iznio Ivan Maloča, domaći filmovi prelaze stotine tisuća pregleda na platformama poput YouTubea, no problem takve distribucije je to što ograničava daljnji festivalski život filma a to je osjetio na Brešanovoj ‘Svećenikovoj djeci’. Film ima zapaženu inozemnu distribuciju, no ne zovu ga na festivale jer se u jednom trenutku pojavio na 400-tinjak adresa torrenta.

Hrvatski film je vidljiv, smatra redatelj Ognjen Sviličić argumentirajući to podatkom od par milijuna ljudi koliko je njegov film vidjelo na poljskoj televiziji. Jasminka Božinovski Živalj je pak kazala da u deset zadnjih godina na HRT-u nijedan američki blockbuster nije bio gledaniji od domaćeg filma. U njegovu umjetničku vrijednost ne sumnja ni filmski kritičar Nikica Gilić koji je rekao da je osnovni problem koji utječe na gledanost domaćih filmova u kinima nejasan odnos između producenta, distributera i prikazivača.

Ankica Jurić Tilić iz Kinorame ustvrdila je kako je hrvatski film ujedno i najbolji hrvatski kulturni izvozni proizvod, no očekivanja od njega u Hrvatskoj pogrešno su postavljena jer se natječe u ozračju gdje je zarada jedini kriterij. ‘U Europi je film stvar nacionalnog identiteta, a mi smo dio europskog kruga’, rekla je.

Problem je, dalo bi se zaključiti, između nepravedne bitke sa stranim hitovima na kinorepertoaru, a potom i u činjenici da u manjim kinima koja su dio mreže nezavisnih prikazivača i u koja dolazi publika s jasnijim ciljem što želi gledati, domaći filmovi dolaze prekasno, tek kad odrade multiplekse koji diktiraju tempo, ali i nepovoljniji kontekst domaćim autorima.

‘Publika hrvatskog filma je u drugim kinima, a ta kina do vašeg filma uopće ne mogu doći’, izjavila je Marijana Bošnjak iz osječkog kina Urania, ujedno i predstavnica preko 30 digitaliziranih nezavisnih kinoprikazivača. ‘Ja svojoj publici moram dati dobar razlog da pogledaju neki film i tada je kino puno. Ali kad stavim na repertoar film koji mi je distributer dao nakon par mjeseci, publika je nula’, kazala je prilično ljuto Bošnjak obrazlažući da su mala kina nepravedno tretirana od strane distributera te da ona ne žele biti rezervirana za reprizni program.

Priču o domaćem podbačaju, a inozemnom uspjehu hrvatskog filma zaokružila je predstavnica Medije Martina Petrović doslovno rekavši: ‘Mi rasturamo.' Navodeći podatke o 3,3 milijuna eura povučenih za hrvatski film unazad par godina, lanjskom rezultatu od čak četiri hrvatska filma financirana na jednom roku natječaja. ‘Sljedeći tjedan u Europskom parlamentu ću braniti hrvatski film, a uspjeh ‘Zvizdana’ će mi biti temelj za to. Nije lako biti u europskom zvjerinjaku, a ovo sada je odlična prilika’, zaključila je.

Na koncu, dok se čini da je neupitno kako je trenutak za još bolju vidljivost hrvatskog filma u inozomstvu tu i sada, isto tako je vrijeme da se s hrvatskim filmom u Hrvatskoj počne konkretnije raditi na krajnjem cilju - dovođenju publike u kina.