Kako nam otkriva redateljica, predstava po strukturi nije klasično narativna, nego se sastoji od kolaža scena koje su povezane onim totalitarnim u životima tih žena, a uloge tumači četvero glumaca ZKM-a Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Anđela Ramljak i Dado Ćosić.

'Sve moje dosadašnje drame bave se rodnom i klasnom tematikom, a u ovoj je riječ o distopiji koja prati utjecaj onog totalitarnog na nekoliko generacija žena, od agresivne prirode, preko obiteljskog do političkog i društvenog sistema. Dugo sam htjela napraviti predstavu koja bi se doticala moje bake, koju nisam nikad upoznala jer je umrla na porođaju, u jednom malom selu u prosincu, kad je bilo jako hladno. To mi je bio okidač da se pozabavim sistemima opresije i ženama koje su u njima morale živjeti', kaže autorica teksta dodajući da predstava postavlja pitanje u čemu se mi razlikujemo od naših majki, zatim baka, pa onda i prabaka i gdje je onaj prvi korak kojim se dolazi do emancipacije.

Koliko je na nastanak drame utjecao val konzervativizma koji je zapljusnuo Hrvatsku? Vedrana Klepica kaže da ju je iznenadilo to što se u svakodnevni diskurs ponovno vraćaju teme za koje je mislila da su odavno zatvorene, primjerice, ponovno otvaranje razgovora kojem je cilj ograničiti ili zabraniti pobačaj, pitanje obiteljskog nasilja i zakona u kojima se ono sankcionira. Dakle, riječ je o povratku konzervativizma koji se po njoj događa zbog politikantstva i borbe za političku moć, koja se nažalost prelama preko leđa žena. Premda je po njoj svakodnevni život u Hrvatskoj postao toliko satiričan da je čak teško raditi satiru, smatra da je to samo jedan ispolitizirani trenutak i da će trajati kratko.

'Sramotno je i zabrinjavajuće da ljudi poput Željke Markić, Ladislava Ilčića ili Vice Batarela uopće okupiraju toliko puno medijskog prostora i da se čini da imaju neku relevantnost u našem društvu te da su toliko ispolitizirali pitanja poput pobačaja i obitelji koja je navodno ugrožena. Čija je to obitelj točno ugrožena? Heteronormativna obitelj nikad neće biti ugrožena. Barem ne na taj način o kojem oni pričaju. Ekonomski? To je već druga priča… Ali ljudi poput njih zapravo ne pričaju o ekonomiji i standardu života… Nego o ideologiji.  A tko se bavi zaštitom djece koja žive po domovima bez roditeljske skrbi, koja prečesto nemaju mogućnost nastaviti obrazovanje zbog lošeg materijalnog stanja? Zašto se ne bave samohranim majkama koje rade i primaju najjadniji minimalac? Zašto se ne bave životnim standardom ove zemlje? Zašto ne pričaju o tome u kakvom nam je stanju zdravstvo? Po njima je izgleda najveći problema što nema dovoljno svećenika po bolnicama, i molitelja ispred Vinogradske. To je potpuni apsurd. U društvu u kojem se 2017. svaka žena koja malo radikalnije istupa odmah karakterizirana kao vještica i poludjela anarhofeministica ne znam kako ne krenuti s pitanjem agresivnog feminizma, jer ne vidim previše feministica u našim saborskim klupama. Ako se nešto ne poduzme, bit će još gore', naglašava autorica teksta 'Bijeli bubrezi' dodajući da kod nas ima sasvim dovoljno pametnih i glasnih žena i da se nada da taj trend neće proći.  

Vedrana Klepica završila je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a debitirala je 2011. dramom 'Radio Kundera' u Teatru &td. Sveukupno joj je izvedeno sedam drama u Hrvatskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Australiji, a među hrvatskim izvedbama posebno se ističe tekst 'Tragična smrt ekonomskog analitičara' koji joj je i prva režija. Premda ima tek 30 godina, već ima status hrabre dramatičarke koja u svojim tekstovima progovara o mračnoj strani naše svakodnevice. Do sada se već bavila ženskim i rodnim pitanjem, problemom nasilja nad ženama, ali i nad manjinama, imigrantima, transformacijom ratnog profitera te sličnim temama koje su najčešće obrađivane na ubojito satiričan način. Odnedavno i režira, a uza sve je i umjetnička voditeljica kazališne organizacije Kufer.

Na pitanje zašto je odabrala baš taj naslov 'Bijeli bubrezi' i skriva li on neku posebnu simboliku, Vedrana Klepica odgovorila je da ne voli doslovne naslove i uvijek se trudi da naslovi njezinih drama ne budu previše deskriptivni i izazovu pitanja.

'Dok sam istraživala za tu dramu, naišla sam na nekoliko zanimljivih članaka u kojima se opisivao festival bijelih bubrega koji se svake godine održava u nekom malom planinskom selu u Srbiji. Na taj festival dolazi hrpa muškaraca koji se natječu u kuhanju bijelih bubrega, a zatim se dodjeljuju nagradu za najvećeg Mudonju godine. To mi je bilo jako smiješno. Predstava je zapravo jako mesnata i krvava i u njoj ima puno prikrivenog nasilja i oporosti pa sam htjela naslov koji bi korespondirao s temom', objašnjava autorica.

O kakvom se nasilju radi?

'Nasilje nije samo fizičko. Živimo u društvu koje opravdava nasilni sistem ponašanja i razmišljanja u odnosu prema ženama. Pričanje o feminizmu u nekim krugovima danas čak ima negativan predznak, a s druge strane u javnom i političkom prostoru ima jako malo pravih feministkinja. Ali feminizam nije samo pitanje žena. Feminizam je pitanje muškaraca i pod hitno se moramo pitati koja je uloga muškaraca u tom pokretu', naglašava. 

Vedrana Klepica sudjelovala je na nekoliko značajnih festivala dramskih pisaca u Njemačkoj, Švedskoj, Turskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Australiji i Južnoj Africi gdje je stjecala zanimljiva i vrijedna iskustva. Dramski tekst 'J.A.T.O', koji se bavi pokušajem revolucionarnog pohoda na konzervativizam, praizveden joj je u MKA Theatreu u Melbourneu, u režiji Tanye Dickson. Australcima se jako dopala tema premda je vezana za našu regiju i predstava je nominirana za najbolji novi projekt godine. Zatim joj je u Yard Theatreu u Londonu u koprodukciji s National Theatre Studiom, koji razvija projekte mladih autora, izvedena drama 'The Conspirators Project'. A u rujnu prošle godine izveden joj je 'Moby play' u Tinderbox Theatre Company u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj.

'Sva ta inozemna iskustva bila su mi zanimljiva jer vas jako promijeni pisanje za neku drugu publiku koja je navikla na druge estetike i teme. Pogotovo kad pišete na drugom jeziku što potpuno promijeni i stil pisanja i način razmišljanja', ističe te najavljuje da će u Lipnju imati čitanje teksta 'Bijeli bubrezi' u Literaturhausu u Beču u sklopu austrijskog rezidencijalnog programa KulturKontakta, a iduće godine radit će novi autorski projekt u HNK Ivana pl. Zajca s redateljicom Renatom Carolom Gatica.   

S obzirom na njezino iskustvo na inozemnim kazališnim festivalima i konferencijama, zapitali smo je pridonosi li ulazak Hrvatske u Europsku uniju boljem položaju mladih hrvatskih dramskih pisaca na europskoj karti, ili to ipak ovisi o njihovu individualnom naporu i talentu? Vedrana Klepica odgovara da to ne pomaže pretjerano, ponekad čak odmaže. Naime, neka europska kazališta, objašnjava, odabiru svoje programe s obzirom na specifičnost autora i zemlje iz koje dolaze, a pritom se rukovode nekom vrstom politikantstva kao kriterijem.   

'Dok je na ovim područjima trajao rat, tražili su se balkanski pisci koji pisali o ratu. Prije nekoliko godina London je bio zainteresiran za pisce s Bliskog Istoka. A uvijek se nose autori iz tzv. zemalja Trećeg svijeta, primjerice, trenutačno se u Europi jako promovira afrička, pogotovo južnoafrička drama. Međutim, problem je u tome što su to ipak samo trendovi. Ponekad pitanje političke situacije u svijetu pregazi kvalitetu autora, koji možda želi pisati o nekim drugim temama, a ne o onome što svi od njega očekuju zato što dolazi iz određene zemlje. Ne mislim nipošto da je loše pisati o političkoj situaciji, i sama to radim, ali često pisci slučajno upadnu u mikrokozmos koji je u određenom trenutku odgovarao politikama tih kazališta i nakon toga se zaboravljaju', kazala je Vedrana Klepica.

Kako ocjenjuje repertoare hrvatskih kazališta? Po njezinu mišljenju, konzervativizam se uvukao i u kazalište, zapravo svugdje, i toga se jako boji, a publika žudi za novim, ne samo u estetskom nego i u tematskom smislu, dakle, za piscima koji pišu o nama danas.

'Volim Shakespearea, Ibsena i antičku tragediju, ali svi žudimo za suvremenim pričama. Zato mislim da je nužno osigurati situaciju u kojoj kazališni autori i dramski pisci stvaraju iz ovog vremena. To se ne može događati u manjini, čak ne može biti ni 50 posto, nego suvremeni, domaći dramski tekst ili autorski projekti moraju biti osnova našeg kazališta', smatra autorica drame 'Bijeli bubrezi'.

Govoreći o problemima suvremenog dramskog teksta, istaknula je i da se ne prevodi dovoljno stranih suvremenih dramskih autora na hrvatski jezik. Kad se pogledaju repertoari naših kazališta, odmah se vidi da se uglavnom nude prijevodi suvremenih drama s engleskog i njemačkog jezičnog područja, kaže, a tu i tamo se provuče neki Šveđanin. Ističe da postoji mnogo kvalitetnih autora koji se zanemaruju i ne prevode jer ne dolaze iz dominantnih sredina. Nažalost, to će uvijek biti tako.

'Problem je i u tome što mi nemamo mogućnost za razvoj drama, kao što HAVC ima kategoriju za razvoj scenarija. HAVC je jako dobar primjer uspješnog plasiranja hrvatske filmske umjetnosti na svjetsko filmsko tržište. Takav sličan model, naravno ne isti, trebalo bi uspostaviti i za kazalište. Također, kod nas u rijetko kojem kazalištu postoji pozicija literary menadžera, dakle, osobe koja redovito čita drame i razvija nove projekte, ili šalje na veće festivale naše predstave. Takav sistem tek trebamo razviti', predlaže Vedrana Klepica.

Na pitanje kako vidi poziciju kulturnjaka u našem društvu odgovorila je da se kod nas dogodilo nešto nevjerojatno. 'Kulturnjaci i novinari prozivani su kao nekakvi paraziti na društvenoj sisi što je u najmanju ruku degutantno. Za civilizirani opstanak bilo kojeg društva nužno je kvalitetno obrazovanje, novinarstvo i kultura, jer će bez toga društvo otići k vragu. To se već i sada događa zato što je sve svedeno na politikantstvo, a ne profesionalnost i izvrsnost u struci. Ja radim u kulturnom sektoru i strah me je ovoga što se događa, a najviše se bojim za mlade ljude i njihovu budućnost, jer ne znam kada će ovakvom regresivnom trendu koji je prisutan u našem obrazovanju doći kraj', zaključila je Vedrana Klepica.