Otkad je 1998. imenovana za ravnateljicu Knjižnice Bogdan Ogrizović, Jasna Kovačević ju je pretvorila u vodeći centar za knjigu u Zagrebu i šire, u omiljeno mjesto predstavljanja knjiga, časopisa, predstavljanja autora i širenja čitateljskih navika građana, stoji u obrazloženju nagrade koju je na prijedlog Hrvatskog društva pisaca 18. travnja podržala i zagrebačka Gradska skupština.

Što kažete na nagradu 'Zagrepčanka godine'?

Počašćena sam nagradom jer ona znači da je prepoznat dugogodišnji rad koji je ostavio traga na kulturnoj mapi Grada Zagreba. Nagrada je priznanje svakoj kolegici i kolegi i svakoj knjižnici koja sustavno radi i više od osnovne knjižnične djelatnosti. Knjižnice, s obrazovnim i kulturnim dionicima Grada Zagreba, kreiraju kulturu i besplatno je nude svojim sugrađanima. Stoga sam sretna da je takav rad prepoznat i nagrađen. Hvala svima koji tome pridonose, hvala Društvu pisaca koje me predložilo, hvala svima koji su o tome odlučivali i, ništa manje, hvala svima koji se tome raduju. Želim čestitati svim divnim ženama i kolegicama koje su nominirane za nagradu jer je sama nominacija priznanje i uvažavanje njihova rada u različitim segmentima kulturnog i javnog angažmana. Naravno da mi sve radimo svoj posao za koji smo plaćene, no naš je rad puno više od toga... on je naš život i mi u njemu sudjelujemo svakodnevno i cjelodnevno. Stoga još jednom hvala svima koji su tome pridonijeli, a posebice mojim kolegicama i kolegama iz Bogdana te svim članovima i korisnicima Knjižnice.

Prošle godine od srpnja do rujna s kolegom Radovanom Vranom radili ste istraživanje korisnika Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića 'Kakvu narodnu knjižnicu želimo'. Koji su najzanimljiviji zaključci?

Kolega Vrana i ja radimo istraživanja svake druge godine, a pripremamo ih za skupštinu knjižničara. Prošle godine, među ostalim, zanimalo nas je kako stoji elektronička knjiga jer mi već godinama imamo Kindleove i iPade te radionice za djecu na tu temu. Išli smo s pretpostavkom da je porasla potražnja korisnika za tom građom i u načelu smo ostali iznenađeni time što je svega 20-ak posto ispitanika reklo da bi voljeli da u posudbi imamo više elektroničkih knjiga ili da imamo više časopisa online. No to je svakako jedna od usluga koju ćemo morati ponuditi svojim korisnicima. Knjižnice Grada Zagreba već su krenule s pilot-projektom posudbi e-knjige pa ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati.

Kako objašnjavate zasad malu potražnju za e-knjigom u Hrvatskoj?

Sve je to relativno i ima dosta istraživanja i 'istraživanja' na tu temu. Osobno znam za neka u Velikoj Britaniji, koja su radili profesori knjižničarstva sa svojim studentima. Pitanje je bilo vole li više literaturu u tiskanom ili elektroničkom obliku. I tu se pokazalo da preferiraju tiskanu građu, što je i logično. Ljudi su vizualni kad si prilikom istraživanja otvore deset izvora, vole si percipirati točno gdje je koji odlomak, gdje fusnota. Umberto Eco je u krajnjoj liniji pisao o tome. Čovjek drugačije pamti kad čita nešto u tiskanom obliku, što je posebno bitno sad, u vrijeme diktata telefona. Iz osobnog iskustva mogu reći kako sam nekoć znala napamet sve fiksne brojeve, pa i onaj brata u Njemačkoj. Danas ne znam ni onaj sestre u Slavonskom Brodu. Nismo koncentrirani jer uvijek je tu ta pomisao da se može pogledati na mobitel i doznati što te zanima. Mada nije baš sve tako dostupno. U svakom slučaju, posudba e-knjiga kod nas još nije zaživjela, odnosno sve ide jako sporo. Stoga polažemo nade u mlade generacije.

Primjećujete li kod njih veći interes za posudbom e-knjiga u vašoj knjižnici?

Ne, još uvijek ni kod njih. Sva naša istraživanja pokazuju da je još jaka vezanost za tiskanu knjigu i da ljudi u knjižnicu prije svega dolaze radi posudbe knjige u tiskanom obliku. To je prioritet i glavni razlog našeg postojanja. Prije nekoliko godina bila sam u Moskvi na stručnom putovanju i vidjela prekrasne knjižnice koje nemaju članova. Rusi inače puno čitaju, uđete ujutro u metro i svi su na Kindleu ili pred sobom imaju tiskanu knjigu, ali oni kupuju knjige. Zato se njihove knjižnice, da bi opravdale svoje postojanje, trude na sve načine privući nove članove pa po dječjim odjelima imaju robote za igru i istraživanje ili studentima nude izradu sažetaka.

U vašim istraživanjima i svakodnevnoj praksi, koje ste onda nove navike u posuđivanju primijetili, ako već ne e-posuđivanje?

Do prije nekoliko godina točno si mogao primijetiti da se ljudi drže u prosjeku nekoliko knjižnica, da posuđuju u najviše njih tri: onoj u svom kvartu, onoj blizu mjesta rada i onoj koja je najbliža kad hitno treba lektira. Kad bismo im rekli, primjerice, da novog Karakaša nema kod nas, ali ima u nekoj drugoj gradskoj knjižnici, redovito bi govorili da će oni ipak pričekati kod nas i da im rezerviramo. Sad se pak stvara navika da ipak idu do one knjižnice u kojoj je knjiga slobodna i da koriste puno više knjižnica, pogotovo otkako smo prošle godine uveli uslugu da si sami mogu rezervirati knjigu i produžiti posudbu. To im se jako sviđa. Osim toga, sad se, prvi put u zadnjih nekoliko godina, događa da članstvo raste, a posudba pada jer nemamo dovoljno novca za nabavku novih primjeraka knjiga. Nedavno sam bila na putovanju u Siciliji i jedna gospođa, koja je cijeli život radila kao prevoditeljica, a sada je u mirovini, rekla mi je da nije članica knjižnice jer joj idu na živce te zamazane knjige. Što razumijem. Ona voli čitati navečer u krevetu. Dala sam joj onda jednu svoju i rekla: 'Ja ću vas opskrbljivati.' Ali to je pravi odraz situacije društva. Knjiga nam je oruđe za rad. Nekad smo otkupljivali 10 knjiga, a sada dvije do četiri, pet. Ako imate 20 rezervacija, to znači da ćete mjesecima čekati knjigu.

Koliko vam se ljudi žale na dostupnost, odnosno nedostupnost knjiga u knjižnici?

Žale se najviše dugogodišnji članovi koji su naviknuli da brzo dođu do knjige. Sad u potrazi za njom moraju u neku drugu knjižnicu, a vezani su baš za našu. Ima ih dosta koji imaju izražen lojalni odnos prema nama, a teško je taj odnos održavati ako nedostaje knjiga.

Koliko imate upisanih članova?

Aktivnih članova imamo 16.856, ali u knjižničarstvu razlikujemo članove i korisnike. Korisnik možete biti, a da uopće niste član, pogotovo kod nas u Knjižnici Bogdan Ogrizović, koja je otvoren prostor. Ljudi dođu, jave nam se i slobodni su čitati kod nas. Tako da imamo još otprilike toliko korisnika, koliko stalnih članova.

I, tko najviše čita?

Standardno, najviše žene, oko 70 posto ih je u ukupnom broju članova. U mom doktorskom istraživanju uvela sam i kategoriju oženjeni/neoženjeni i ispalo je da je 60 posto članica žena i da ih je većina neudana. Dobna skupina koja dominira je srednja, od 40 i nešto godina do 60.

Što se najviše čita u zadnje vrijeme?

Općenito, što se tiče posudbi i statistika o tome što se čita, kad se gleda u globalu, uvijek vodi Pavao Pavličić te lektirni naslovi. To je super, ali ne znate je li stvar osobnog interesa ili obaveze. Zanimalo bi me napraviti istraživanje i utvrditi kakvo je zaista zanimanje čitatelja, bez školske ili obrazovne obveze.

Kad isključite lektirne naslove, tko od domaćih autora najbolje prolazi u zadnje vrijeme?

Domaći autori se zadnjih godina općenito puno više čitaju. Kad sam ja upisivala fakultet 1980., na sceni je bilo malo, ali velikih pisaca, a sada ih je puno više, i to kvalitetnih. Moram priznati da se sve traži, pa i poezija, za koju se redovito govori da ju nitko ne čita. To nisu statistički ogromne brojke, ali interes postoji. Bude mi jako žao kad nešto što je jako dobro prođe ispod radara. Primijetila sam i da se jako čita publicistika. Popularan je, recimo, Douglas Murray i njegova 'Čudna smrt Europe - imigracija, identitet, islam'. Čitaju se i memoari raznih vrsta, to je uvijek traženo.

Koliko vaše promocije, tribine, izložbe i drugi popratni programi u knjižnici utječu na posudbu i čitanje?

Itekako utječu. To sam htjela doznati i u svom istraživanju i potvrdilo se da je zaista tako. Aktivnosti koje nudimo, a koje su besplatne i ne zahtijevaju članstvo, poticaj su posudbi i čitanju. Nedavno smo, primjerice, imali promociju urednika i novinara Mirka Galića, njegove knjige 'Pedeset godina poslije'. Ljudi su nakon događanja tražili tu knjigu, a mi smo bili u nezahvalnoj situaciji jer ju nismo imali. Kad imamo promociju nekog autora, i sama obavezno pročitam knjigu. Bilo bi mi nepristojno da nemam pojma o čemu se govori. Osim toga, često primijetim da studenti prekinu učenje i počnu slušati neku tribinu ili promociju koja krene dok su ovdje. Zato ima smisla taj rad u narodnoj knjižnici. Ljudi imaju prostor za diskusiju, a žele diskutirati, još pogotovo ako su knjigu o kojoj se govori i pročitali. Dakako, kad bismo ih pustili da diskutiraju koliko žele, tribine bi trajale jako dugo, za što baš i nemamo vremena.

Žale li vam se kad ljudi koji su tu došli čitati i učiti zbog događanja?

Postigli smo u tom smislu miroljubivu koegzistenciju. Tu u Bogdanu imamo studijsku čitaonicu, što znači da dođete i koristite knjigu iz našeg fonda. Mi toleriramo da se uči iz vlastitih materijala i studenti uče po cijeli dan. Događanja su uglavnom od pet navečer i nekako smo se svi naviknuli jedni na druge. U okruženju imate knjižnice koje imaju odvojene studijske čitaonice, ali našim je korisnicima tu lijepo i ugodno, sviđa im se atmosfera, vlada obiteljski ugođaj. Uostalom, i taj pojam tihe knjižnice više ne postoji.

Koje su od vaših redovitih tribina najveći hit?

Teško je reći, pravilo je da nema pravila. Drago mi je što smo zadržali 'Zagrijavanja do 27', program koji postoji od 2000., a koji je osmišljen za mlade koji tek ulaze u svijet pisanja. Poželjno je čak i da nisu ništa objavili. Na tim druženjima uvijek bude i starijih pisaca i urednika, a mnogi od sudionika, tih mladih, koji su tu prvi put nastupali, kasnije su dobili Gorana i druge književne nagrade. Grad nas više financijski ne podupire, ali zahvaljujući ravnateljici, Višnji Cej, zadržali smo program i financiramo ga iz naših sredstava. Program vode Roman Simić i Andrija Škare i energija je odlična, ljudi redovito dolaze i najgore mi je kad čujem komentare da se to istrošilo. Ne može se istrošiti ako vam svake godine dolaze nove generacije i ako interes kod mladih postoji, a postoji. A na kraju krajeva, ako nešto nema smisla, lako je ukinuti. Tako sam govorila i na samom početku, kad smo tek osnivali knjižnične programe u Bogdanu. Ako ne ide, ukidamo, nije problem. Mnoštvo je prekrasnih programa od kojih je teško istaknuti neku posebnost, možda nešto što je drukčije od većine programa koji se bave kulturno-društvenom stvarnošću tribina je 'Priroda uživo', koju vodi profesor Dario Hrupec. Imamo je nekoliko godina, popularne je prirodno-znanstvene tematike i uvijek je jako posjećena. Najviše dolaze profesori i studenti prirodnih znanosti, ali i ostali. Ako smo mi humanisti i kulturnjaci mislili da duhovitost pripada nama, prirodnjaci nas demantiraju jer su genijalni.

Je li se kad dogodilo da je događaj baš jako zakazao i da nitko nije došao?

Jednom, samo jednom, kad je izašao 'Ogled o sljepoći' Josea Saramaga. Ni dan-danas ne znam gdje smo pogriješili, ali na promociju je došlo ravno pet ljudi. Doduše, Zdravko Zima i slični književni sladokusci, ali svejedno, neobjašnjivo malo ljudi. Rekla sam da nema smisla da održavamo standardnu promociju, nego da umjesto toga odemo u podrum uz piće popričati o romanu. Nikad nam se ni u dnevnom ni u večernjem terminu nije takvo nešto dogodilo. S tim romanom je inače sve bilo čudno, nije bio ni čitan. Tako sam ja, iskrena kakva jesam, u jednoj emisiji 'Pola ure kulture', na pitanje što se ne čita kod nas išla s imenima. Inače su svi fini pa kažu generalno, tipa ne čita se literatura o Domovinskom ratu. Ja sam tada spomenula Saramaga i to vam je ta negativna reklama. Ljudi su ga nakon toga počeli tražiti. Apostrofirala sam tada i Anđelka Vuletića, ali u kontekstu da se ne čitaju dobri pisci. Dobio je duplericu u Vjesniku, počeli su ga čitati, ali bogme jedno mjesec dana nije razgovarao sa mnom.

Što stariji korisnici, umirovljenici, najviše posuđuju u vašoj knjižnici?

Oni prate što je izašlo pa vole dobiti novu knjigu, ali daju se nagovoriti i na druge naslove. Nedavno sam tako jednoj gospođi preporučila 'Paralelne pripovijesti' Petera Nádasa i rekla: 'Čujte, tu vam je 1500 stranica, ali bez ijedne suvišne rečenice.' Vratila mi ju je brzo i rekla da joj je malo previše seksa. Nekad i ne prođe sugestija, ali uglavnom su otvoreni za njih. Umirovljenici, ali i oni slabijeg imovinskog statusa, prisutni su uglavnom i na događanjima. Svi se već znamo i svađamo se kao da smo u braku. Knjižnica nam je kao dnevni boravak pa pojedini nekad prijeđu i granicu pristojnosti, što mi je žao, ali istovremeno to je ta naša specifičnost. Otvoren smo prostor, dostupni zaista svima i svi smo upućeni jedni na druge. Mora u društvu i u kulturi postojati nešto što je besplatno, a ako je besplatno, ne mora biti i bagatelno. Nema svatko novac za kazalište, kino, izložbu. Ovdje su ipak uključeni u sadržaj i sudjeluju u kulturnom životu.

A djeca? Što njih najviše zanima?

Znate što? Da se netko njima bavi. Da im netko, umjesto kupovine iPada, posveti sat vremena. Imamo tu sjajnih klinaca, na kraju krajeva ovogodišnji najčitatelj Knjižnica Grada Zagreba naš je član, Viktor Mijatović, koji je u prošloj godini pročitao 165 knjiga, što zaista budi nadu. No često primijetim da im nedostaje da se netko njima više bavi. Zato ne volim kad mi se kaže da kod nas ljudi ne kupuju knjige jer su skupe. Redovito viđam djecu u nižoj osnovnoj školi u markiranoj odjeći, s mobitelima i koječime. A knjiga je skupa. Nije, nego se imaju prioriteti. Mi u knjižnici imamo program u kojemu kolegica djeci čita slikovnice. Tako jednostavno, a oni uživaju. Skupa su, sve prevrnu, sjajno im je jer se netko bavi njima, sluša ih. U tom smislu cijela je knjižnica velika društvena mreža u kojoj se povezuju sve dobne grupe. Neke gospođe, primjerice, koje žive same, skrbe se o ostalima kad su tu. Nedjeljom se na Kavi i kolačima. Kad pripremim tursku kavu, brinu se da svatko dobije svoju šalicu. To mi je lijepo, taj ljudski aspekt, to zajedništvo.

Spomenuli ste Kavu i kolače, danas kultnu nedjeljnu tribinu koju ste svojedobno pokrenuli s pokojnim Simom Mraovićem. Kako je bilo u tim prvim godinama, kad ste tek pokretali programe koji su danas glavni brend vaše knjižnice?

Govorili su nam da nepotrebno izmišljamo, ali ja sam vjerovala da ljudima moramo ponuditi nešto novo. Radnu nedjelju smo uveli 1999. jer nam je bilo logično da knjižnica bude otvorena nedjeljom. I stvarno, ima li što logičnije? Tada sam molila Gradski ured da nam to odobre i rekla da ćemo ukinuti ako se pokaže da nema interesa za time. Pokazalo se da ima. Onda su me razni kolege zvali i prijavljivali mi gdje još u Europi uvode tu praksu. Mi smo bili prvi. Osjetili smo da se moramo približiti ljudima, biti dnevni boravak. Sada, po mojim istraživanjima, preko 60 posto njih govori da im je odlazak u knjižnicu zabavniji od odlaska u kafić. I pritom nema veze što smo u centru. Oduvijek smo tu bili, odnosno od 1961. Prije toga tu je bila studentska menza, zvala se 'Kod tri kostura'. Ali u centru su i Krvavi most i Gradska knjižnica, na kraju krajeva, nije sve u lokaciji. Nisu stvari samodovoljne ili samorazumljive, niti ima recepta za uspjeh da ga možete prepisati.

Što se tiče Zagreba i njegovog književnog života, imate li dojam da je sve manje programa i promocija koje su i društveni događaji, s potencijalom da privuku publiku?

Ima dosta knjižnica u mreži Knjižnica grada Zagreba koje rade posebna i lijepa događanja, a dosta ih ima i čitateljske klubove ili su se profilirale na različite načine. Ne znam je li to dovoljno. Znam samo da mi nemamo dovoljno slobodnih termina i sigurno bi vas iznenadio moj popunjeni radni kalendar. Svake godine kažem da ćemo smanjiti broj događanja, ali ništa od toga. Važno mi je samo da ne dođe do toga da se išta od toga samo odrađuje. Istina, radimo iznad našeg kapaciteta, ali ima smisla kad se ljudi dobro osjećaju.

Što mislite o poziciji knjige i izdavaštva danas u kontekstu Hrvatske i kulturnih politika?

U kontekstu promišljanja o elektroničkoj i tiskanoj knjizi, mislim da za tiskanu knjigu nema straha, a što se tiče ostaloga, jasno je da imamo problema s knjižarskom mrežom i zatvaranjem knjižara diljem zemlje. Od kraha Algoritma stvari se još nekako slažu, ali i u tome svemu imamo divnih izdavača i pisaca, divnih prevoditelja. Doživljavamo zapravo renesansu. Možemo govoriti o strahu za neka od kanonskih djela koja se više ne objavljuju jer se izdavačima ne isplate pa ih možete naći samo u nacionalnoj knjižnici. Tu je i problem udžbenika u školskom programu te baš i ne razumijem zašto nam svake godine trebaju novi. Ja tu u uredu još čuvam čitanku iz književnosti koju sam svojedobno naslijedila od sestre, premda je ona išla u matematičku gimnaziju.

A uopće, kakva vam je kulturna ponuda u Zagrebu?

Iz godine u godinu je sve bolja i nađe se zaista svega za svačiji ukus. S obzirom na to koliko koštamo grad i državu, mislim da se općenito super držimo. To je tako ako govorimo o Zagrebu, o ostatku neću jer ljudi imaju puno većih problema od nas. Žao mi je jedino što nedostaje više pozitivne energije. Nema pohvale ni međusobnog podupiranja. I ljudi su uglavnom prenapregnuti. Nedavno izlazim iz tramvaja i učinilo mi se da vidim muža svoje kolegice. Pogledam ga, osam je ujutro, a on meni: 'Što buljiš?' Mislila sam da će me udariti. Čemu tolika ljutnja i nervoza? Izgubili smo kulturu rada pa uvijek slušam kako se nešto zapravo ne isplati, a i kulturu ophođenja. Sjećam se kad je u Zagrebu predavanje držala finska predsjednica i netko je iz publike komentirao kako je kod njih korupcija - nula. Ona je tada lijepo podsjetila da su politika ljudi i da stoga nema društva u kojemu je korupcija nula, ali da se oni kao finsko društvo trude pokazati da je nešto sramota. Kod nas više nema srama pa i u Saboru čujete 'mrškanja', što je krajnje nepristojno i nekulturno.

Spomenuli ste doktorski rad na temu 'Narodna knjižnica - središte kulturnog i društvenog života'. Objavili ste i istoimenu knjigu. Kako to da, iako ste čitav život okruženi piscima i knjigama, niste još nešto objavili, neki roman, poeziju?

Istina, teško pišem. Možda sam i sama nakon fakulteta postala previše kritična prema sebi. Kako sam se puno u životu seljakala, jednom sam nabasala na pjesme iz studentskih dana i pomislila kako sam tada dobro pisala. Ne znam što me sprečavalo. Dan mi je ispunjen, radim, pomalo lektoriram sa strane i nikako da dođem do sebe. Doktorat je prvo što sam sustavno radila nakon studijskih seminara i moram priznati da sam uživala u tome. Za nešto drugo ne znam bih li imala daha, treba se čovjek za pisanje malo isprazniti, a ja puno radim. Ali počela sam voditi bilješke. Dosta ljudi me pita i kad ću napisati knjigu o knjižnici, na što im kažem da nema šanse, to je obiteljski život.

Koliko čitate i što u zadnje vrijeme čitate?

Nekoć, dok sam živjela dalje i više putovala do posla, nosila sam si knjige i čitala ih u tramvajima i autobusima, ali sada čitam u krevetu, prije spavanja. Čitam kad izađe nešto novo, po preporuci i po preferencijama. Volim latinoameričke, mađarske, japanske pisce, a zadnje dobro što sam pročitala je roman 'Čuvar i vuk', majstorski prvijenac švedskog pisca Niklasa Natta och Daga. Po preporuci sam uzela i 'Okruženi idiotima' Thomasa Eriksona, ali nije me baš oduševila kako sam očekivala. Pročitala sam i novu knjigu Yuvala Noaha Hararija, '21 lekciju za 21. stoljeće', za nijansu slabiju od prethodne, 'Homo Deus'. Nju bih svakome preporučila. Autor promišlja o tome kako smo se doveli na poziciju božanstva i uglavnom tražimo samo ugodu. Dobro je rekao profesor Kristijan Krkač: 'Hrvata ima devet milijuna, više vani nego u Hrvatskoj. Kako je moguće da su svugdje priznati radnici, jedino nisu u svojoj zemlji?'

Kakvi su vam planovi s knjižnicom?

U istraživanju su korisnici predlagali širenje prostora, dizanje kata i slično, no teško da će se kod nas prostorno išta mijenjati. Tu smo gdje jesmo, zasad. Kad ljudi izlaze odavde, sretni su i zadovoljni, a dobili su program - besplatno. Što se tiče ostaloga, bit ćemo sretni ako zadržimo stalne tribine i programe. Divno je vidjeti da nešto traje po 10 i više godina, da ne pada u kvaliteti i da ima svoju publiku. Već je to uspjeh. Nadam se da će naša knjižnica i u budućnosti zadržati taj dobri duh zajedništva i humanizma koji, bojim se, sve više nedostaje.