Luksemburška glumica Vicky Krieps za ulogu Sisi osvojila je nekoliko prestižnih priznanja – od nagrade u canneskom programu Izvjestan pogled, pa do one za najbolju glumicu na Sarajevo Film Festivalu, a niz je zaključen krajem prošle godine nagradom Europske filmske akademije.

U središtu radnje povijesne drame Korzet austrijska je carica Elizabeta čija su ljepota i inspirativni modni trendovi postali naširoko poznati. Umjesto da ekranizira već klišeiziranu priču o lijepoj i mladoj Sisi, Kreutzer redefinira ustaljene okvire žanra prateći svoju junakinju u razdoblju kada njezina dvorska, društvena i majčinska uloga sve više kopni.

Film pogledajte besplatno od 21. do 28. 4. na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba.

Proljetno izdanje organizira Mreža festivala Jadranske regije koju čine Sarajevo Film Festival (BiH), Festival autorskog filma (Srbija), Filmski festival Herceg Novi (Crna Gora), Ljubljanski filmski festival (Slovenija) i Zagreb Film Festival (Hrvatska).

Ideja za film o carici Elizabeti je vaša. Ona je imala značajnu reputaciju u zemljama njemačkog govornog područja. Što vas je privuklo ovoj povijesnoj ličnosti?

Ja sam djevojka, a odrastajući kao djevojka imaš taj imidž o sebi kao o princezi, ili Pepeljugi. Kad mi je bilo 14 ili 15 godina, počela sam sumnjati u tu ideju savršene princeze. Našla sam Sisinu biografiju, a ona je, posebno u Europi, bila smatrana savršenom princezom, anđelom. Čitajući biografiju pomislila sam da ona možda i nije anđeo, da je nešto, pogotovo pred kraj njenog života, pucalo, a da se ispod površine nalazila tuga. S 15 godina nisam ništa znala o melankoliji ili depresiji, ali sam razumjela da nešto nije u redu. Nije dala nikome da je naslika, nije htjela biti viđena, pa su mnogi govorili da je to zato što je tašta, ali ja nisam vjerovala u to. Kažu da je Sisi prva koja je počela koristiti sprave za vježbanje u dvorcu. Pitala sam se zašto bi to netko činio, osim stoga što je to zabavno i cool. Pitala sam se i zašto netko ide u ekstreme i zašto ne pokazuje lice. Bilo mi je 15 godina, nisam shvaćala. Kasnije, tijekom razgovora s Marie Kreutzer o mogućoj suradnji na zajedničkom projektu, predložila sam da napravimo film o Sisi, jer mislim da nema filma koji je vjerno prikazuje. To je bilo 2016. godine. Tada nismo bile sigurne u tu ideju, nismo vjerovale da bi to bilo interesantno, čak je i redateljica to rekla. Ja sam rekla da mislim da tu ima nešto. Dalje je to bio samo njezin rad, od obilazaka arhiva do prikupljanja informacija i pisanja scenarija.

Jeste li morali puno istraživati kad ste odlučili raditi film?

Morala sam se dosta pripremati. Istraživanje je jedna stvar, ono je na neki način lako, čitaš knjige o ljudima koji su mrtvi, ali ono što je tražilo dosta truda je učenje mađarskog, ženskog jahanja, mačevanja, plivanje u ledu, koje nije u filmu, ali sam također morala trenirati plivanje u ledenom Dunavu u siječnju. Bilo je puno toga.

Je li bilo teško naučiti mađarski jer je to zaista specifičan jezik?

Baš je težak. Govorim francuski, njemački, engleski, luksemburški, razumijem dosta talijanskog, ako bih željela možda bih mogla govoriti i španjolski, ali mađarski je toliko težak, najteži jezik koji sam ikad učila. Nekad mi se čini da zvuči kao neki skandinavski, a nekad kao turski. Mozak bi mi često gubio nit. To je bilo najteže, naučiti mađarski.

Svatko očekuje određene načine ponašanja od Elizabete, ali je odbijala igrati po pravilima. Je li vas to inspiriralo?

Da. Ja sam glumica, ali imam veliki problem s bivanjem glumicom. Volim glumu, umjetnost i snimanje filmova, ali mrzim kad mi netko govori što da radim. Ali, naravno, kao glumici, ljudi mi govore što da radim, tako da je to veliki paradoks u mom životu. Pronalazak ovog lika mi je omogućio da izrazim taj paradoks. S jedne strane, stvarno mi dobro ovo ide, mogu stajati satima, i nositi odjeću, ali u isto vrijeme to mrzim. To je taj osobni paradoks, ali i bolno iskustvo koje je i u samom karakteru lika.

Vaša Elizabeta ima dva lica. Jedno za vanjski svijet i jedno za njen prostor intime.

Točno. Vrlo je dvolična. Ali mislim da većina javnih osoba to ima. To je način da se zaštitite. Ne znam kako je biti stvarno poznat. Iako sam glumica, ja glumim u arthouse filmovima i mislim da nitko ne zna za mene. Ova žena je bila kao Kim Kardashian, nije mogla nigdje ni prošetati, svi bi je vidjeli, upirali prstom, možda je bila i prva super poznata osoba na svijetu. Takvim ljudima postane nužno kreirati nešto što nosiš u vanjskom svijetu da bi sačuvao i zaštitio ono što imaš u unutrašnjem svijetu.

U filmu ima i nekih tamnih elemenata. Je li bilo teško pronaći ton za takve scene?

Teško mi je govoriti o glumi. Ja ne znam što je gluma. Mislim da je kao neki unutrašnji medij koji se stavi na raspolaganje priči. Samo uđeš u te tame ili svjetlost, u oboje jednako. Kada radiš s nekim kao što je Marie Kreutzer postaje lako jer ti ona dopušta da sve teče. Tekla sam kao voda.

Koliko je na ovakvom filmu važna odjeća, posebno za Elizabetu? Je li vam to pomoglo da nađete neki novi sloj u tom liku?

Volim tu odjeću, zbog povijesne točnosti i jer je prelijepa. Žena sam i volim lijepe stvari. Istovremeno, mrzila sam korzet jer sam ga strašno podcijenila. Osjećam se glupo, rekla sam Marie: hajdemo vezati korzet na pravi način, onako kako je to Sisi radila, jer sam mislila da ako je ona to mogla raditi mogu i ja, ali nije baš tako. Netko kao ona odjene korzet u podne i nosi ga do 4 popodne i to je to. Ali kada snimate film, počnete u 4 ujutro i završite u 7 navečer, i nikad ne sjedite nego samo stojite. Bilo je previše, ali je bilo prekasno kad sam to primijetila, ali sama sam kriva i morala sam nastaviti.

Kako je bilo snimati u onim ogromnim dvoranama i palači?

Nije bilo lako, zbog sindroma uljeza. Mnogi glumci pate od toga, pa i ja. Kada uđete u veliku dvoranu, koja je stvarna, ali vi ustvari niste nikakva velika carica, morate progutati knedlu i reći: moram se pretvarati.

Osvojili ste nagradu za najbolju izvedbu u Cannesu i za najbolju glumicu na Europskim filmskim nagradama, obje za Korzet, ali i nagradu na Sarajevo film festivalu. Što to znači za vas?

Puno mi znači. Ja snimam nezavisne filmove, većinom arthouse, koji nisu uvijek dovoljno cijenjeni. Živimo u vremenu streaming platformi, ljudi više ne idu u kina i zaboravili su ovu drugu vrstu filma. Ja sam dio arthouse kinematografije, jedan od njenih vojnika, i osjećam da kada ja dobijem nagradu, arthouse kinematografija dobije nagradu. Znam na čemu sam radila, znam da je potpuno nezavisno i 100% umjetnost. Nije bilo kompromisa zbog novca. Kad god dobijem nagradu, to je kao razglednica od mojih ljudi koji mi govore: “Bravo Vicky, s tobom smo!”.