Krenulo je dobro za Rijeku, Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, a onda se pojavio koronavirus i epidemiološke mjere zaustavile su sav program. Otkaze je dobila golema većina zaposlenih. Na stotine predstava, izložbi, koncerata i drugih umjetničkih aktivnosti stalo je u trenu. U tim kritičnim trenucima za projekt i svijet uopće, riječka i hrvatska javnost doživjela je i težak nedostatak komunikacije iz smjera vodstva EPK-a Rijeka. Dok je i najmanja kazališna trupa u ovoj zemlji već imala ustanovljen stabilni online program, iz riječkog EPK nisu se oglasili niti Facebook priopćenjem.

Njihovo krizno upravljanje također je razočaralo mnoge: naime, Rijeka se za prijestolnicu kulture bila kandidirala s programskim naglaskom na kulturne i društvene vrijednosti rada, solidarnosti, participativnosti... što baš i nije u skladu s trenutnim otkazima koje su podijelili s prvim šokom korona-krize.

Na koncu je došlo 'zbijanja redova' i rošada u upravljanju projektom te je jedan dio programa ipak bio obnovljen i nanovo pokrenut. Doduše, djelomice izmijenjen i prilagođen, uz znatno okrnjene budžete i ljudstvo. Sve se u drugoj polovici te riječke EPK godine i dalje odvijalo u neizvjesnosti situacije s koronavirusom.

U Rijeci se dojmovi i dalje zbrajaju. Što je gradu ostalo nakon EPK? Jedni će reći: ljudski kapital i iskustvo. Drugi će se pozvati na velike infrastrukturne projekte. Treći će, pak, i dalje uvjereno tvrditi kako je sve to jedno veliko ništa.

U razgovoru s Ivom Kelentrić, voditeljicom EPK programa 'Lungomare Art', osvrnuli smo se na tu riječku EPK godinu kako bismo doznali što je od njezinog projekta Riječanima i svima drugima ostalo, ali i kako je doživjela rad na toj zahtjevnoj kulturnoj produkciji usred pandemije koronavirusa, koja je Riječanima itekako poremetila planove.

'Lungomare art' je, inače, serija trajnih instalacija suvremene umjetnosti inspiriranih Kvarnerom, postavljenih na lokacijama kvarnerske obale i na otocima. Kako stoji na EPK stranicama, program predstavlja suvremenu umjetnost koja izlazi iz muzeja i susreće se s lokalnim zajednicama.

Prošlo je već neko vrijeme otkako Rijeka živi u 'post-EPK' eri. Kako ste doživjeli sam projekt, pogotovo s obzirom na koronarne uvjete u kojima se odvijao? Je li ispunio vaša očekivanja?

Mislim da su svi imali svoja očekivanja, viziju i ideju što bi to projekt 'Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture' trebao biti i što bi trebao postići. Čini mi se da je to slučaj sa svim Europskim prijestolnicama kulture od kad postoje, dakle od 1985. godine pa do danas. Puno je tu ljudi s pravom na svoje mišljenje: ogroman broj uključenih u projekt na razne načine kao i, naravno, publika, odnosno građani. Kao i kod drugih, moja očekivanja su bila jedna, ali realnost izvedbe je drugo. Tako da odgovor je ne, nije ispunio moja očekivanja, ali to smatram prirodnim. A tek onda u priču dolazi pojava pandemije. Covid-19 je uvelike promijenio uvjete realizacije projekta. Rad u kulturi za vrijeme pandemije - koja zahtjeva fizičko distanciranje - stresan je i nepredvidiv. Nije jasno što se smije, i što nije sigurno. U sklopu Lungomare Art, jednoj od programskih cjelina EPK, onoj na kojoj sam ja radila, prilagodili smo se maksimalno koliko smo mogli, i koliko smo znali.

Jedan od projekata koji je ostao živjeti i nakon zatvaranja EPK je baš taj 'Lungomare Art'. Kako se prisjećate početka rada na tom projektu? Što ste tim konceptom htjeli postići?

Začeci koncepta su promišljani još za vrijeme kandidature Rijeke za titulu EPK, a tada ja nisam bila dio tima. Pridružujem im se u rujnu 2017., kada smo koncept razbistrili. Slogan Lungomare Art jest da donosi spomenike za budućnost. Radi se o izradi 10 umjetničkih instalacija, iako to terminski nije bas točno: možda je jednostavnije reći skulptura. One su postavljene diljem Kvarnera, u javnim prostorima kao što su šuma, plaža, park, šetnica i sl. Njihovi autori/ce su umjetnice i umjetnici koji rade u stilu suvremene vizualne umjetnosti, kako oni međunarodni, tako i iz Hrvatske. Sve instalacije su ono što nazivamo site-specific: prilagođene su lokaciji na kojoj su postavljene - osim pri odabiru materijala radi održivosti, i radi teme koju obrađuju. Tema je uvijek specifična lokaciji, nešto što je bitno lokalnoj zajednici, a nije među poznatijim činjenicama - nije iz turističke brošure i svojevrsna je trivija o tom mjestu. Site-specific zapravo znači da, kad bi se sam umjetnički rad postavio negdje drugdje, on ne bi imao puno smisla. Dakle, skrojen je za mjesto gdje stoji. Sve su instalacije trajne.

Riječ je o deset lokacija na kojima su niknule umjetničke skulpture, od kojih sve imaju i funkcionalnu vrijednost, tako da su i odmorišta, mjesta za razgovor… Kako ste izabirali lokacije, ali i umjetnike koji će na njima raditi? Tko su oni?

Obišli smo više gradova i općina diljem Kvarnera, a u projekt su se uključile one kojima se svidio koncept, koje su prepoznale vrijednost u sudjelovanju. Zatim je krenulo mapiranje tj. istraživanje. Djelomično je ono bilo tipično školsko - saznati što vise činjenica o lokacijama - a djelomično i na terenu: kroz razgovore sa što više pripadnika zajednice. Na temelju mapiranja, prepoznate su lokalne teme. Kriterij za odabir tema je već spomenut, dok je kriterij za odabir autora i autorica bio taj da su se u prijašnjem radu bavili sličnim temama. Još važniji kriterij je bio da su orijentirani radu sa zajednicama, tj. da njeguju site-specific metodologiju.

Autorice i autori su: Sofie Thorsen u Brseču (Potezi i rezovi), Davor Sanvincenti i projektantica Iva Peručić u Lovranskoj Dragi (Puli Mȁlina), dvije instalacije u Volosku - Jiří Kovanda na Lungomare šetnici (1857.) i podvodna instalacija Nike Laginje uz pomoć Prirodoslovnog muzeja Rijeka (Lautus). Zatim, Pavel Mrkus na Riječkoj ribarnici (Meštri), studentice Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci Antonela Brenko, Klara Dujmović, Katarina Kožul i Gea Rajić, pod mentorstvom umjetnika i profesora Igora Eškinje na riječkoj plaži Grčevo (Balthazgradsko kupalište). Tu je i dizajnirana urbana oprema Nikole Radeljkovića iz Numen/For Use i Branimira Paškvana u proizvodnji prostorie u Kostreni, kao i rad Smiljana Radića i Marcela Correaa u Baški (Kapi). Dvije su instalacije ostale nerealizirane radi situacije s Covid-19, a njih su trebali raditi Harumi Yukutake u Loparu (Argonaut) i Liama Gillicka u Malom Lošinju (Zvjezdani vodič, 2020).

'Glavnu riječ' u projektu imao je renomirani europski kustos, Čeh Michal Koleček. Kako je bilo raditi s njim?

Michal je bio izbornik konačnog odabira tema te autora/ica umjetničkih instalacija koje je spojio s odgovarajućim temama tj. lokacijama. Bilo je zanimljivo svjedočiti kako netko primjenjuje svoje znanje i iskustvo iz međunarodnog konteksta na lokalni kontekst. Ostatak Lungomare Art tima su činili Marta Glažar, Kristina Barišić, Daniel Bukvić i Luka Hrvoj.

'Lungomare Art' nazvali ste kulturno-umjetničko-turističkim putem. Zašto je važno da suvremena umjetnost izlazi iz muzeja i približava se ljudima na ovakve načine?

Suvremena umjetnost je vrlo često nedostupna, iako ona sama nije elitistička, no postavljena je u kontekst u kojem to postaje. Nerijetko je smještena u daleke i skupe muzeje. Ponekad u muzeje i galerije za koje nam se čini da ondje nismo dobrodošli. Često nije objašnjeno kako je povezana sa svakodnevnim temama, realnosti i životom, koja je njena vrijednost, a koja njena poruka, poanta. Ostaje apstraktna u poimanju i doživljaju.

To smo pokušali izbjeći i upotrijebiti suvremenu vizualnu umjetnost na drugačiji način (doduše, on nije inovativan u svijetu). Spomenula sam kako je slogan Lungomare Art da gradi spomenike za budućnost: ovdje su umjetnički radovi spomenici, hommage su lokalnoj zajednici i rađeni su da traju, da ostaju za budućnost i funkcioniraju kao informacija za posjetitelje na jedan netipičan, ali zato zanimljiv način. Vrlo je bitno dati informaciju o čemu je svaki umjetnički rad, jer vrlo često suvremena umjetnost nije jasna na prvu. Osobno smatram da se razvoj publike prečesto zanemaruje. Iz tog razloga posebno smo se posvetili osmišljavanju info-ploča koje su izradili studiji za grafički dizajn i copywriting Mikser i Cipmann te akademski kipar Tomica Grubiša, za što su osvojili prvu nagradu na Zagreb Design Weeku 2021. u kategoriji Dizajn prostora.

Koja skulptura / lokacija je bila najzahtjevnija za izvedbu, rad na skulpturi, možete li se prisjetiti neke anegdote?

Produkcijski, najzahtjevnije za postavljanje bile su instalacije u Baški na 220 metara nadmorske visine koje smo prevozili helikopterom te u Volosku na 15 metara morske dubine. Posebno mi je draga instalacija u Volosku, radi ekološke komponente i primjera kako umjetnost može izaći iz muzeja. Podvodna skulptura Nike Laginje sastoji se od pet 'živih' kamenih elemenata postavljenih na 15 metara dubine u Vološćanskom akvatoriju. Na njih su zasađeni razni mahovnjaci, školjkaši, spužve i alge koji će iz godine u godinu rasti, bujati, mijenjati se, biti utočište i hrana morskoj fauni, a ono najbitnije, one pročišćavaju morsku vodu koja ih okružuje. Zato se ovaj umjetnički rad zove Lautus, što u hrvatskom prijevodu znači čistač. Usput, instalacija postavlja i neka zabavna pitanja kao npr. kako je to, uopće, umjetnost? Znamo li da je tamo kad je ne vidimo? U Baški je, nažalost, došlo do devastacije instalacije. Vandalizam nad umjetničkim radovima u javnom prostoru je rijetko tema u javnom diskursu.

Kako su inozemni autori i autorice reagirali na grad Rijeku, a kako lokalno stanovništvo na njihov rad i umjetnički doprinos lokacijama na kojima su radili?

Inozemni autori i autorice su bili zadivljeni. To ne čudi, jer mjesta na kojima smo radili su već na prvu predivna, a kad ih se bolje upozna postaju fascinantna. Mi to svi znamo. Fora je vidjeti nove reakcije na to, i sami se podsjetiti koliko je poseban Kvarner. Svi lokalci su bili izrazito dobronamjerni i voljni sudjelovati. Bez njih, ovo ne bi bilo izvedivo, to uopće nije pitanje. To su njihove priče, koje su bili voljni podijeliti.

Skulpture prate neispričane priče Kvarnera. Možete li izdvojiti jednu koju bi svi trebali čuti?

Malena lokalna zajednica morala je prihvatiti da se 2018., nakon više od stotinu sedamdeset i pet godina rada, zbog nedostatka djece, zatvorila osnovna škola u Brseču. Nju je pohađao i Eugen Kumičić. To je škola u kojoj je u jednoj prostoriji zajedno učilo više generacija učenika i u kojoj je jedna učiteljica predavala više generacija u obitelji. Umjetnica Sofie Thorsen svojim je projektom povezala dvije lokacije – nekadašnju zgradu osnovne škole i mali park smješten pored boćarskog igrališta na samom ulazu u povijesnu jezgru Brseča. U tom parku izradila je kamene objekte na kojima je ispisala apstrahirane tekstove i oblike. Urezani oblici i linije preuzete su sa zadnjih strana školskih bilježnica koje je pronašla u zatvorenoj brsečkoj školi. Plavi rezovi na bijelom kamenu simboliziraju kemijsku olovku na papiru, a kameni objekti mogu poslužiti i kao klupe. U sklopu projekta obnovljeno je brsečko boćalište.

Kakvo ste doživjeli iskustvo vođenja ovog velikog EPK pravca, što ste naučili iz svega? Je li bilo jako hektično?

Bilo je jako hektično. Trebat će još neko vrijeme da se sve slegne i da se zbroji što je naučeno, i o poslu i o ljudima, a možda najbitnije o pristupu. U trenucima je bilo jako teško, hejt je bio dosta prisutan, bez kriterija tko, koliko i kako radi, u kojim uvjetima i s koliko autonomije. Administracija je pojela najviše energije i vremena, više od programiranja. Bez obzira na opće mišljenje, mnogi su se, iako ne svi, jako i srčano trudili. Rijeka je nakon EPK ostala s neusporedivo više kvalitetnog ljudskog kapaciteta za rad na ozbiljnim projektima. Ostaje samo pitanje hoće li to itko prepoznati i iskoristiti.

Zašto mislite da bi se ljudi trebali prošetati Lungomare Art-om?

Najveća zvijezda koju smo ugostili u sklopu Lungomare Arta, arhitekt Smiljan Radić, kad je došao na Ljubimer iznad Baške rekao je kako ne želi napraviti umjetnički rad koji će biti ovdje ukras, jer smatra da nema što ukrasiti ili dodati kako bi poboljšao lokaciju. Može napraviti samo nešto što će se potpuno uklopiti i dati počast onome što se tamo već nalazi. Zato treba posjetiti ova mjesta, jer su predivna i posebna, sama po sebi.

Više informacija o 'Lungomare Art' umjetničkim radovima, pričama i mjestima dostupno je na sljedećoj poveznici: https://rijeka2020.eu/program/lungomare-art/