Knjigu je objavio nakladnik Hena com, a uvodno ju je u Dvorani Müller Kina Europe predstavila spisateljica i prevoditeljica Nada Gašić. Istaknula je kako je riječ o zbirci sročenoj u 20 međusobno ulančanih priča, u kojoj se 'književnost otela teoriji i to, u Vidićevu slučaju, izvanredno uspješno'.

U njoj se Ivan Vidić otkriva kao vrsni stilist, a njegove se priče u krajnjoj liniji mogu nazvati i pričama nadrealnog, rekla je Gašić, 'što bi bilo možda i bilo istina, da se na kraju ne dogodi nešto strašno'.

'Na kraju, shvatit ćete da je stvarnost ono što je nadrealno, a ne Vidićeve priče, u čijem je čudnom nadrealizmu realnost do boli prisutna. Ivan Vidić jedan je od onih strašnih autora koji će vas zalijepiti za svoje pripovijedanje, za svaku svoju priču, prisiliti vas da se cijelo vrijeme smijuckate ako se već ne smijete, i u tom jezivom oksimoronu mračnih priča i izvještaja – koji se ne odnose samo na recentnu situaciju – nalazi se čitavo vrijeme neodoljiv humor', napomenula je.

'U Vidićevim pripovijetkama nema hrane, a ako je i ima – ona je odvratna; nema vode, a ako je i ima – ona je mutna; nema zraka, a ako ga i ima – on je ustajao; nema svjetla, a ako ga i ima – ono se jedva podnosi. Čega ima? Ima svega što nas okružuje', dodala je Gašić.

Vidić je kazao kako ne voli riječ nadrealizam, ne misli da je stvarnost nadrealna, niti sebe smatra nadrealnim piscem, 'iako se taj dodatak – taj supstrat' može teorijski povezati s pričama u njegovoj novoj zbirci.

'Ovo je pisanje o nečemu što je s 'one strane' vjere, vjerodostojnosti i realnosti. Često pišem o tome kako sam se u životu razočarao. Nekada sam volio državu u kojoj živim, a volim je i danas, ali više kao baku koja je umrla. Nadrealno izlazi kao konzekvenca doživljenog i proživljenog', dodao je pisac, napomenuvši kako nas, međutim, 'stvarnost uvijek podigrava: uvijek je lošija od dana i od datuma na novinama'.

Ta zbirka nastajala je 'red po red, novelu po novelu da bi na kraju ispalo da je stvorila nekakvu konkretnu sliku', dodao je, no ta slika nije do kraja kompletna - ona se neprekidno nastavlja pisati.

U njoj se Vidić bavi pitanjima – kako bi izgledao život u Hrvatskoj da država kojim slučajem proda vodovod Amerikancima, a liječnici u bolnicama ostanu bez kirurškog konca; može li se u Lijepoj našoj stvoriti dobar biznis na kupusu ili možda ostvariti značajan prihod pokretanjem jajare; što je Banda Velikog Petka, te zašto policija nadgleda vrane osumnjičene za korupciju i tko je osnovao masonski red tajanstvena naziva Genius Ordo (?).

'Ja sam čovjek bez ideologije; pokušavam se naći u nekakvim estetskim i etičkim modelima koji su meni i ljudima oko mene prihvatljivi', rekao je Vidić. 'Volim kontraste; počinjem od političkih, ideoloških, svakodnevnih socijalnih suprotnosti koje onda stavljam u neku ideološku dispoziciju. Ta ideološka dispozicija može biti i vremenska – nekada uspoređujem vremena', dodao je.

'Najgroznije stvari su u biti često jako smiješne'

Novinar i književnik Srđan Sandić napomenuo je kako je riječ o 'pričama, novelama, pripovijetkama koje su zapravo groteske', a kojima Vidić već od uvodne priče 'Stanje nacije', postavlja jednu ultimativno pesimističnu anamnezu.

O knjizi je govorio i pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan. Rekao je kako u njoj Vidić na razne načine, kroz različite glasove, iz raznih kutova 'govori o posljednjem čovjeku'. 'Ta knjiga govori naravno o još koječemu, ali rekao bih da se na koncu sve svodi na neopozivu sudbinu tog zadnjeg čovjeka – sve vrijeme progovara taj zadnji čovjek, stalno se o tom čovjeku radi', kazao je Telećan.

Dobra književnost bešavno spaja ono univerzalno i ono konkretno, najkonkretnije i pojedino, napomenuo je, što je posebno vidljivo u Vidićevim novim pričama, koje također obiluju humorom, 'koji nikada nije forsirana dosjetka ili tek premaz, već je to humor koji izvire iz same stvari'.

Vidić je odgovorio kao njegove novele, romani i drame uvijek pokušavaju biti u službi 'uozbiljenja'. 'Ja bih volio komunicirati na neki način svoje strahove, koji su opći i humani, a da to ljudi primijete kroz smijeh i humor, jer i najgroznije stvari su u biti često jako smiješne', kazao je pisac. Njegova je nova knjiga stoga knjiga 'nenamjernog humora, humora prepoznavanja'.

Dramatičar, scenarist, prozni pisac Ivan Vidić (1966.) istaknuti je glas suvremene domaće dramske literature. Dosad je napisao više od dvadeset kazališnih komada, a na radiju mu je izvedeno tridesetak radio-drama, adaptacija i proznih djela. Njegove drame 'Bakino srce' i 'Veliki bijeli zec' objavljene su u desetak antologijskih izbora najznačajnijih suvremenih hrvatskih i europskih drama. Potpisuje scenarije desetak igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova, a pisac je i dvaju libreta za opere.

Djela su mu prevedena na desetak jezika a drame izvođene u svim većim kazalištima u Hrvatskoj, te je za njih dobio niz istaknutih književnih nagrada, među kojima tri Nagrade Marin Držić. U inozemstvu su mu izvedene drame 'Ospice', 'Groznica', 'Život u sjeni banane', 'Kroz sobe'. Dosad je objavio knjige 'Drame' (2002.), 'Gangabanga' (2006.), 'Violator/Ona govori' (2007.), 'Veliki bijeli zec' (2008.), 'Dolina ruža i druge drame' (2011.), 'Južna država' (2013.) i 'Groupe de soutien/Grdand lepin blanc' (2018.). Redatelj Paolo Magelli postavio je koncem 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) njegovu dramu 'Noćni život'.