Iza pokretanja studija stoji Rufus Norris, VR entuzijast koji je na dužnost ravnatelja kazališta stupio prošle godine. Priču s virtualnom stvarnošću u kazalištu pokrenuo je nedugo nakon preuzimanja upravljanja te, uz mjuzikl Damona Albarna 'wonder.land', naručio i izradu VR filma 'Fabulous wonder.land'.

Voditelj digitalnog razvoja Nacionalnog kazališta Toby Coffey virtualnu stvarnost uspoređuje sa zlatnom groznicom, no kako je objasnio u The Guardianu, oni se ne trude biti ni prvi, ni najveći, nego najbolji. Želja im je napraviti stvar koja će daleko odjeknuti, a u okviru svog djelovanja kazalište želi korištenjem VR-a postati 'pionir dramatičnog pripovijedanja'.

Studio još nije otvoren za javnost, no svoja eksperimentiranja s virtualnom stvarnosti pokazali su odabranoj publici pa je tako ekipa i glumačka postava predstave 'The Plough and the Stars', revivala koji u kazalištu igra od prošlog mjeseca, imala priliku pogledati VR film 'Easter Rising'.

U ovom je studiju nastao i VR film 'Calais camp', premijerno prikazan u lipnju na Sheffield Doc / Festu. Gledatelji su noseći na glavama VR uređaje pratili priču o sudanskom izbjeglici Aamiru. Norris je prošloga Božića volontirao u kampu za izbjeglice Calais, kamo je već u siječnju stigla ekipa snimatelja opremljena kamerama za snimanje 360° kako bi ilustrirala Aamirov put kretanja od Sudana, preko Calaisa do hostela u Glasgowu. Coffey ističe da nije riječ o dokumentarcu, nego o 'doslovnom kazalištu'.

Mahdi Yahya, osnivač tvrtke Room One koja je sudjelovala u proizvodnji filmova 'Fabulous wonder.land' i 'Home/Aamir', objasnio je The Guardianu u čemu je posebnost pristupa Nacionalnog kazališta, u odnosu na druga kazališta, u eksperimentiranju s VR-om.

'Većina naručitelja zainteresirana je za stvaranje iskustva koja ostavljaju dojam poput 'baš je super koračati u ovom okruženju', no nitko ne stvara iskustva iza kojih se vrti neka priča ili poruka. A bit svega je spoznati kako kroz ovaj novi medij možemo pričati priče', kaže Yahya.

U kom smjeru ide kazalište s novom tehnologijom, kaže Coffey, ostaje nam tek vidjeti.

'Hoće li u kazalištu Lyttelton 1.100 gledatelja sjediti s VR uređajem na glavama dva sata? Ne, jer to bi bilo VR kino, a ne kazalište. Ali u svrhu poboljšanja određene produkcije, gledatelji povremeno mogu na nekoliko minuta gledati kroz te uređaje i u kazalištu. To još moramo dokučiti i naučiti kako primjenjivati', kaže Coffey i kao problem ističe naučenost filmaša na neku vrstu zaključane perspektive i gubitak kontrolnih mehanizama zbog kojih se nerado upuštaju u rad s 360° i vrlo prostranom okolinom.

'Stvari se vrlo brzo mijenjaju u svijetu virtualne stvarnosti, a ono s čime raspolažemo trenutno, već iduće godine nećemo imati i zamijenit će ga nešto potpuno drukčije što je sjajno', kaže Yahya, a s tim se slaže i Coffey koji dodaje da nema smisla predviđati kakvo VR iskustvo kazališnoj publici donosi budućnost.

'Sve se vrlo brzo razvija i trenutno je teško držati korak pa čak i pratiti taj razvoj. Svi pokušavaju nešto raditi s njim, stvarati neki sadržaj, ali istina je da zapravo nitko ne zna u kojem sve to smjeru ide. Reći kamo će nas to odvesti za pet godina... Treba samo nastaviti puno raditi, a virtualna stvarnost će za pet godina biti ondje gdje već bude', kaže Coffey.