Sve se dogodilo potpuno slučajno. Odavno znam za Vlajternativu, manifestaciju genijalno autoironičnog naziva. Naime, ljetujem čitavog života u Zadarskoj županiji, čak sam i posjetio Benkovac, središte prekrasnih Ravnih kotara, ali plan da se ode i doživi taj spektakl nije postojao do subotnjeg popodneva.

Kada sam čuo da će nekolicina prijatelja potegnuti iz Zagreba do Benkovca samo da bi prisustvovali toj ponešto drugačijoj fešti iz one o svakom mistu koje svoje feštu ima, nije bilo druge nego pridružiti im se. U trenu sam se sjetio prijateljice Anje Kožul, novinarke zagrebačkih Novosti, čije je porijeklo vezano uz Benkovac i susjedno selo Buković. Naravno da je bila oduševljena činjenicom da ćemo se družiti na domaćem joj terenu, a nekoliko minuta kasnije dobio sam telefonski broj Dunje Gusić, predsjednice udruge odgovorne za Vlajternativu, koja je pristala ustupiti mi nekoliko rečenica na licu mjesta pa se avantura odmah pretvorila u legendarno spajanje ugodnog s korisnim.

Stigao sam u zalazak sunca, dovoljno rano da s Anjom posjetim Buković i uz fantastične smokve i vino prozborim koju s njenim uskoro devedesetogodišnjim djedom, osobom koja je, prema vlastitom priznanju, imala problema sa svim vlastima u svom dugačkom životu. Nevjerojatno bistar, djed mi je ispričao da je kao sedmogodišnjak otpremljen u zloglasni fašistički logor na otoku Molatu, potom i u Rim, gdje je neko vrijeme preživljavao proseći na ulici. Kasnije je, kao zreo čovjek, imao problema s Partijom, koja je našla načina da ga isključi iz javnog života ostavivši mu na 15 godina direktorsku plaću. Devedesete su mu donijele najviše patnje i progonstvo u Srbiju, da bi ga po povratku dočekala razrušena rodna kuća. Ipak, djed se unatoč teškoj bolesti i nedavnoj smrti supruge ne da tako lako.

Nakon pouka za čestit život, vrijeme je bilo da se vratimo u grad, gdje je trebalo obaviti obavijesni razgovor s Dunjom, inače profesoricom hrvatskog jezika u benkovačkoj srednjoj školi, čiji su se učenici neprestano javljali toplim pozdravima i 'remetili' naš razgovor ispred igrališta gdje se odvijala svirka. Dunja je kao studentica došla podržati prvu Vlajternativu, a stvar joj se toliko svidjela da se odmah potom odlučila priključiti ekipi. Priča je počela na stoti rođendan Hajduka, kada je skupina gradskih prijatelja odlučila organizirati nešto po svom ćeifu, umorni od toga da se njihov kraj povezuje isključivo uz neki KUD ili koncert popularnog Jole. Udruga je osnovana 2012. godine sa ciljem formalizacije i, važnije, kako bi mogli aplicirati na natječaje grada, županije i nadležnog ministarstva. Svake godine se udruzi priključi nekoliko Dunjinih učenika, ali ističe da postoji kadrovski problem, odnosno da ih je jako malo u samoj jezgri.

S druge strane, podrška lokalne zajednice je teška tema. Dunja ističe da su u odnosima uzajamnog poštivanja i uvažavanja, ali misli da bi podrška trebala biti mnogo jača, budući da festival traje već 12 godina. Zadnjih nekoliko godina predstavnici vlasti se ne pojavljuju, a ove im se godine dogodilo da komunalno poduzeće nije osiguralo prijeko potrebne stolove i klupe, koje su na koncu stigle iz Zadra. Pokušavam provocirati upitom o prvom bendu iz Srbije koji je prošle godine svirao na festivalu, no Dunja znalački smiruje strasti, uz tvrdnju da to nije toliki bauk u 2023. godini, pogotovo jer u gradu nerijetko nastupi poneka narodnjačka zvijezda, što me čini pomalo posramljenim. Nadalje, kao veliku stvar izdvojila je nastup kultnih Pankrta 2019. godine, što ih je natjeralo da pod svaku cijenu nastave s festivalom, odnosno da ostanu u Benkovcu. Velika očekivanja za budućnost vezana su uz izgradnju Doma kulture, koja bi im trebala donijeti novu prostoriju, kao i slobodu izražavanja te djelovanja u smislu vlastite vizije grada. Desetak dobro utrošenih minuta s Dunjom bilo je sasvim dovoljno da dobijem bolji uvid u funkcioniranje Vlajternative.

Ovogodišnji lineup činilo je sedam sastava žestokog zvuka: Disbaja, Hram, Speedclaw, Home Conflict, Buzzsaw, Flesh i Paraf kao zvijezde večeri. Ulazim taman da bih ispratio kraj svirke drugog izvođača - šibenskog rap trojca Hram, old-school benda koji je stekao mnogo poklonika svojim otklonom od prevladavajuće trap paradigme. Upravo je iz Šibenika pristiglo mnogo poklonika alternativnog zvuka, a dojmove je sa mnom odlučila podijeliti grupica Šibenčana predvođena karizmatičnim krajobraznim arhitektom Matom Rupićem, koji se nakon studija u Zagrebu odlučio vratiti u rodni grad. U Benkovac dolaze redovito, šale da je to zato jer su alkoholičari. Uzvraćam da se to može prakticirati i u Šibeniku, na što dobivam ozbiljniji odgovor - privlači ih pučka zabava, DIY spika i otklon od turizma. Baš je njihov sugrađanin Ante Storić snimio dokumentarni film o Vlajternativi, u kojem Lada Furlan Zaborac, basistica grupe The Bambi Molesters, kaže da je lako napraviti festival alternativne glazbe u Zagrebu, ali da to u Benkovcu graniči s nadljudskim. Dodaju i da su cijene nevjerojatno poštene. Doista, ulaznica se cijeni na popularnih 10 eura, sva pića koštaju dva i pol eura, a bonove je moguće kupiti karticom.

Veliki prostor školskog igrališta se dosad značajno ispunio pa se vraćam na ulaz provjeriti kakvo je stanje. Simpatičan mladić zadužen za festivalske narukvice mi kaže da se večeras neće znati točan broj posjetitelja, ali da je brojka već sad sigurno veća od tisuću, što ne djeluje kao frizirane brojke komercijalnih festivala. Pitam ga je li plaćen za svoj večerašnji posao, na što mi odgovara da je volonter i da uživa u svojoj ulozi, to jest da mu je važno što može pomoći ovakvom događanju u svom kraju, koji ne viđa tako često jer je na studiju u većem gradu. Uskoro se vraćam unutra jer je vrijeme za Paraf, još uvijek aktivan novovalni bend, u nadi da će većina reperotara biti iz njihove post-punk faze, s mračnog albuma 'Zastave' iz 1984. godine. Međutim, ta bi odluka pokvarila veselje prisutnima, čega su svjesni i u Parafu, pa je većina pjesama bila iz drugih faza, s apsolutnim vrhuncem čitavog festivala pri izvedbi pjesme 'Javna kupatila. Sjajno je vidjeti sredovječne ljude u tako dobroj formi, što je prepoznala i publika. Nedugo nakon ponoći završava njihov nastup, a na pozornicu se, jedni za drugima, penju zvukom sve žešći i žešći bendovi, što je, uz nagomilani umor, znak da se zaputim kući, jer čeka me dobrih 45 minuta vožnje kroz Škabrnju, oba Zemunika i sva malena mjesta srca moga. Vidimo se dogodine!