Nekoliko stotina nostalgičnih indie rokera, uglavnom srednje generacije, pošteno se iskakalo i iznojilo na povratničkom koncertu svojih kanadskih ljubimaca Wolf Parade, koji su desetak godina nakon prvog nastupa u Zagrebu dokazali da njihova pouzdana kombinacija postpunka, psihodelije i indie rock kanona i dalje izdržava test vremena
Trendovi prolaze i dolaze, ali Spencer Krug i Dan Boeckner ne daju se tako lako. Ova dvojica hiperaktivnih i hipertalentiranih glazbenika protrčala su u proteklih 20 godina kroz barem desetak uspješnih projekata, koji su se preklapali u toj mjeri da bi znali doći sa svjetske turneje s jednim bendom, istuširati se i poletjeti za Japan s drugim. Dovelo je to do nužnog zasićenja, pa su 2011. raspustili svoj glavni bend – Wolf Parade. No pet godina potom ponovo su se našli na rodnom zapadu Kanade i ufurali se u stari film. Riječima Boecknera – bilo je to kao vožnja biciklom.
Povratnički album, sasvim solidni 'Cry Cry Cry', dobrodošli je podsjetnik na vrijeme kad indie rock nije bio sinonim za anakronu dosadu, već glazba iz srca, bez teatralne pretencioznosti, ali s do-it-yourself bezobrazlukom. Vrijeme je to kad su zagrebačkim KSET-om paradirale perjanice kanadske i američke scene, koji bi zaglavljivali s lokalnim fanovima na cjelonoćnim tulumima i sklapali dugovječna prijateljstva. Tako se i Dan Boeckner počeo zaljubljivati u prostor bivše Jugoslavije, pa je ovom fanatičnom poznavatelju prilika u našoj regiji povratak u Zagreb posebno legao.
Vidjelo se to već od prve sekunde znojem natopljenog intimnog druženja u pakleno vrućoj Močvari, u kojoj Dan od samog početka nije skidao osmijeh s lica. Ni kad mu je gitara doslovce pregorjela nije prestao skakutati uokolo i onako obješenjački, nalik izgubljenom bratu Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja, jahati mikrofon i ispaljivati 'hvala, hvala'. Ništa manje raspoložen nije bio ni Spencer te i dalje izvlači šašave tonalitete dok zapanjujuće precizno luduje po klavijaturama, a svoju porciju znoja iscijedila je i pouzdana ritam sekcija.
vezane vijesti
U preko sat i pol poštenog rokanja najveći naglasak su stavili na u nas omiljeni debi album 'Apologies to the Queen Mary', kojemu su posvetili i cijeli bis te nas doslovce teleportirali u vremena kad su 'I'll Believe in Anything' i 'This Heart's On Fire' bile himne trenutka. No od same set-liste impresivnija je drčnost i energičnost kojom su iznijeli svih 15 odsviranih pjesama, a na kojoj bi im pozavidjeli i dvostruko mlađi bendovi. Zato smo ih voljeli, volimo ih i voljet ćemo ih i dalje.
Harvo Jay – nove slavonske nade prijatno iznenadile
Uvod u nastup Wolf Paradea pružila je osječka trojka Harvo Jay, koja još uvijek traži svoj zvuk između mathcore i noiserske baze, klasičnih indie rock eskapada na tragu Modest Mouse i paperjastih pling-plong laganica za vrele ljetne noći. Sudeći po onome što smo čuli u Močvari, ta eklektična potraga ide im sasvim pristojno.
