Ovoga puta, čini se, neće biti naslovnice časopisa Time s naslovom 'Veliki američki romanopisac' za Jonathana Franzena, čiji je novi roman 'Purity' ocijenjen kao novo remek-djelo ili kao nepodnošljivo pretenciozno smeće koje se uopće ne može čitati. 'Purity' je samo u dva tjedna od objavljivanja sakupio stotinjak književnih kritika, od mainstream medija pa do raznih literarnih blogova što svjedoči o tome da je Franzen i dalje pisac kojega se ne može ignorirati, no za razliku od 'Korekcija' i 'Slobode', romana koji su većinom univerzalno hvaljeni, 'Purity' je u oko pola kritika dočekan na nož.

Franzenov novi roman ima više od 500 stranica i u središtu priče mladu ženu Purity Pip Tyler koja tijekom narativa pokušava otkriti tko je zapravo njezin otac. Sve započinje u anarhističkom skvotu u kalifornijskom gradu Oakland, no Franzen u priču upetljava berlinske hakere, komentira propast pokreta Occupy, obračunava se s generacijom baby boomera, u jednom trenutku glavnu junakinju šalje u Južnu Ameriku i manje-više u roman ubacuje sve što se čini relevantnim za svijet u kojem danas živimo.

Takav je pristup oštro podijelio kritičare, pa 'Purity' hvale novine poput New York Timesa i Guardiana, dok roman bez rukavica napadaju novi mediji kao što je Gawker. Poznato stroga književna kritičarka New York Timesa Michiko Kukatani smatra da je 'Purity' Franzenov 'dosad najmanje samosvjestan a najviše intiman roman', s likovima 'čije se priče otvaraju prema unutra i razotkrivaju njihove psihologije', dok se u konstrukciji romana 'oslanja na dikensovske slučajnosti i preokrete koji stvaraju napetost i zabavljaju čitatelja'. S 'Purity' je Jonathan Franzen, zaključuje New York Times, 'dodao nove oktave svojem pripovjedačkom glasu', a slično zaključuje i Guardian koji piše kako ovaj roman još jednom pokazuje da je Franzen 'izniman pisac'. Ipak, Guardian smatra da Franzenovom portretiranju ženskih likova nedostaju nijanse te zaključuje da je 'Purity', unatoč svojoj izvrsnosti i duhovitosti, problematična knjiga.

Da je Franzen postao polarizirajuća figura, pisac koji simbolizira privilegirane bijele muškarce koji vladaju književnim svijetom, upozorava Los Angeles Times u svojoj kritici romana ističe da je jedan od 'perverznih užitaka čitanja 'Purity' gledati kako se Franzen brani od napada bez da to izgleda kao da se brani od napada'. U 'Purity' se Franzen obračunava s digitalnom erom i kroz neke likove ispisuje gorke napade prema Instagram-generaciji, pitajući se kako živjeti u vremenu u kojemu je količina informacija sama po sebi postala nepodnošljivi teret života. LA Times zaključuje kako je 'Purity' roman koji je najbolji u dijelovima 'koji se bave time što se događa nakon što život razočara', dok je sam zaplet najslabiji dio knjige.

No da se internetska generacija ne može pronaći u Franzenovom pisanju, nego ga zapravo ne podnosi iz dna duše najjasnije pokazuje Gawkerova kritika romana koja započinje sljedećom rečenicom: 'Od prve je stranice očito kako je 'Purity' bezvrijedan roman i da je njegov autor, Jonathan Franzen, bezvrijedan pisac.' Za opise seksa u 'Purity' se kaže da su gori nego u 'Pedeset nijansi sive', a da su šale koje Franzen ubacuje u tekst 'zakasnile barem šest godina' te podsjećaju na 'roditelje koji ne shvaćaju da su ostarjeli' pa se trude biti mladi i koristiti najnoviji žargon. Svoje otvorenu mržnju prema Franzenu Gawker objašnjava autorovom ambicijom da pokrije najvažnije teme današnjice, 'u čemu jadnički ne uspijeva' te sve ostaje na razini pisca 'sposobnog jedino za ljubaznost'.

U svakom slučaju, 'Purity' je knjiga koja se itekako čita što svjedoči i njezin uspon na listama bestselera, ali je očito kako nakon ovog romana Jonathan Franzen može zaboraviti na univerzalno obožavanje publike. Ako ga je ikad uopće imao.