Predstavu je publika Gradskog dramskog kazališta Gavelle ispratila snažnim aplauzom za goste iz Beograda.

Otvorena kritika autoritarnih režima

Zbog otvorene kritike spram autoritarnih režima, drama jednog od najznačajnijih srpskih dramatičara druge polovice 20. stoljeća izazvala je odmah nakon praizvedbe u travnju 1984. u Narodnom pozorištu u Pirotu burne reakcije i polemike, te je potom skinuta s repertoara.

No, već u listopadu iste godine upravo je tom predstavom službeno inauguriran beogradski Zvezdara teatar, da bi se potom ubrzo našla i na repertoarima zagrebačkih, ljubljanskih i drugih kazališta diljem bivše Jugoslavije, te dobila brojna priznanja.

Prateći šaroliko društvo malih građana i seljaka okupljenih oko kućanstva srednjoškolskog profesora Borka i njegove žene Mice, od posljednjih dana okupacije krajem Drugog svjetskog rata, početkom listopada 1944., preko prvih dana nakon Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948., do povratka pojedinih protagonista s Golog otoka, Popović se u komadu bavi razotkrivanjem procesa unutarnje moralne degradacije ljudi podvrgnutih snažnim vanjskim pritiscima represivnog sustava.

Predstavu otvara snimka radijskog prijenosa Borkova priloga o mriješćenju šarana emitiranog za vrijeme okupacije. Zbog tog priloga Borka, kojeg igra Svetozar Cvetković, nakon oslobođenja nova komunistička vlast otpušta iz službe i odvodi u zatvor pod optužbom za kolaboraciju s okupatorima.

Njegovo kućanstvo čine još i seksualno opuštena supruga Mica (Hristina Popović), trostruko mlađa seljančica koju treba učiti pravilno koristiti zahod, te njezin brat, komunistički aktivist Laza Paunov (Viktor Savić).

U gostima su im često profesorica Bosa Katanić (Dubravka Mijatović), koja se uskoro javno odriče supruga i romantično vezuje uz Lazu, te kum Sveta Milosavljević (Nemanja Oliverić), pripadnik nekadašnje buržoazije, i njegov maloumni sin Mita (Ivan Jevtović). Sva događanja pjesmuljcima prigodna sadržaja s prozora prati osebujna susjeda Matejica (Dragana Đukić).

Đukić utjelovljuje i Gospavu, praznovjernu seljanku i suprugu Vase Vučurovića (Nenad Jezdić), nekadašnjeg četnika koji se u novoj Jugoslaviji dobro snašao pa se u kapetanskoj odori useljava Borku u kuću i zavodi mu ženu.

Borka iz zatvora spašava kum Sveta, čiji je otuđeni brat na visokom položaju u partiji, profesorica Bosa i njezin Laza u novome sustavu napreduju kao vrijedni članovi partije, a Vasa tjera Gospavu kući na selo. Sve se mijenja nakon Rezolucije Informbiroa, koja ih sve dovodi u veliku dilemu oko toga 'kako se izjasniti, a da se ne pogriješi'.

Ko bi gori sad je doli

Puka slučajnost u opredjeljivanju neke je potom odvela na Goli otok, dok je druge vinula u nove visine. Kada se okrene kolo sreće, svi koji su ranije bili 'gore', nađu se 'dolje' i obrnuto. Pritom oni koji su gore ne pokazuju sućut prema onima koji su dolje – naprotiv, hijerarhija bešćutne okrutnosti se perpetuira. Jedina iznimka je Mica, kojoj je dodijeljena kameleonska uloga osobe koja navodno ne razumije ništa ali se prilično dobro prilagođava svim okolnostima.

Na kraju, Borko nosi obilježja dekana sveučilišta i upravo je doktorirao na temi mriješćenja šarana, Mica je dama koja previše pije, Vasa se zahvaljujući svojim sposobnostima prilagodbe vraća s Golog otoka prije Laze, koji je tamo završio jer je pokazivao sućut prema njemu kod hapšenja, Bosa tuguje jer se odrekla supruga, a Sveta i Mita mijenjaju uloge: Mita se pokazao kao vrlo oštroumni prokazivač koji je na robiju poslao vlastita oca, kojemu čak i kum Borko okreće leđa.

Popovićevi likovi nisu u svojoj biti loši ili zli, njegova drama prikazuje da ljudi u sebi nose potencijal i za dobro i za loše te da ih, u ekstremnim okolnostima, dovedene do zida pred kojim su prisiljeni donijeti neku odluku o stvarima o kojima ne znaju ništa i koje nadilaze njihove interese, živote i pojmove razumijevanja, običan ljudski nagon za preživljavanjem čini sposobnima za razne metamorfoze, čak i onda kada one podrazumijevaju velika zla i nepravde prema svojim bližnjima, ili pak ravnodušnost.

Krećući se od jednog povijesnog trenutka do drugog, mijenjajući i prevrćući uvjerenja i ideologije, oni su jedan dan poniženi i gladni, da bi se već dan kasnije spretno saživjeli s ulogom bahatih moćnika.

Nova produkcija te drame, premijerno postavljena u Ateljeu 212 u svibnju ove godine u povodu 20. obljetnice Popovićeve smrti, tu šaroliku skupinu duša koje se međusobno bore za vlast i prevlast smjestila je, u scenografskom rješenju Vesne Popović, u praznu sobu građanskoga stana kojemu kulise čine brojna vrata poslagana poput slagalice, nad kojima dominiraju predimenzionirana ulazna vrata stana.

Prizma apsurdnog teatra

Temi sudbine 'ibeovaca' Mešković pristupa kroz prizmu apsurdnog teatra, u koji upleće elemente komedije i tragedije, dok se Popovićeva satira skriva u glumačkim replikama koje razotkrivaju licemjerje pojedinaca i apsurdnost autoritarnog sustava.

Vrlo je efektnu ulogu ostvario Nenad Jezdić, koji je likom kapetana Vase unio živost u predstavu, dajući joj dimenziju grotesknog humora kroz odlično uobličene glumačke karikature.

Autorski tim još čine kostimografkinja Marina Medenica i Vladimir Pejković, koji je osmislio glazbu.

Nakon izvedbe, publika je dobila priliku više saznati o procesu rada na predstavi i temeljnim idejama koja ona nastoji prenijeti kroz razgovor koji su u atriju kazališta s glumcima vodile teatrologinja Mira Muhoberac i glumica Anja Šovagović Despot.

Predstava 'Mriješćenje šarana' u Gavelli je gostovala kao jedna od ukupno jedanaest predstava programa ovogodišnjeg izdanja Gavellinih večeri, koje od 1. do 11. listopada predstavljaju u Zagrebu ponajbolja recentna kazališna ostvarenja iz Hrvatske i regije.

Osim beogradskog, 31. Gavelline večeri ugošćuju i teatre iz Zenice, Novog Sada, Sarajeva, Rijeke, Splita, Zagreba i Ljubljane, a program se u četvrtak nastavlja 'Prosjačkom operom' Narodnog pozorišta Sarajevo u režiji Kokana Mladenovića.