Od 24. do 31. kolovoza u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj 87 održava se jubilarno, peto izdanje Muzeja ulične umjetnosti koje okuplja umjetnike iz različitih dijelova svijeta.

Cilj organizatora bio je dovesti umjetnike čiji se radovi mogu smatrati transgresivnima / avangardnima unutar odabranih medija te široj publici približiti umjetnost aktivnim uključivanjem promatrača u iskustvo rada.

Direktorica festivala Ivana Vukšić diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Godinama je radila kao producentica za hrvatske reklamne agencije dok nije osnovala svoju produkcijsku kuću Centralnu jedinicu, kojoj je prethodila i danas aktivna udruga za promicanje kulture istog naziva.

Bila je kreativni savjetnik Mauru Massarottu u studijuSheriff & Cherry te jedna od začetnika ideje o revitalizaciji najpopularnijeg hrvatskog brenda Startas. Za arhitektonski studio Penezić i Rogina producirala je instalaciju s kojom su se predstavili na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Sudjelovala je na mnogim festivalima kao član povjerenstva, koordinatorica programa i voditeljica proizvodnje. Trenutačno živi i radi u New Yorku.

Recite nam najprije što je Muzej uličnih umjetnosti? Odmah naime upada u oči stanovita kontradiktornost - zar se 'muzej' i 'ulica' po definiciji ne bi trebali isključivati? Što su uopće 'ulične umjetnosti'?

Muzej ulične umjetnosti projekt je udruge građana za promicanje kulture Centralna jedinica i bavi se, između ostalog, propitivanjem stereotipa vezanih za umjetnost. Vezano konkretno uz vaše pitanje, pokazujemo da umjetnost nije samo ono što se pojavljuje u arhitektonskim tvorevinama koje su građene da bi se u njima pokazivala umjetnost. Dovodeći umjetnost na ulice grad postaje Muzej, a umjetnost je oslobođena tereta institucionalizacije. Ulična umjetnost je nepraktičan termin koji se počeo koristiti iz potrebe za kategorizacijom umjetnosti koja se krenula pojavljivati na ulici. Uzroci pojavljivanja umjetnosti na ulici čvrsto su vezani za društveni i politički kontekst iz kojeg izniču.

Koji su najpoznatiji svjetski ulični umjetnici? Banksy?

Širokoj javnosti on je zasigurno najpoznatiji umjetnik koji djeluje na ulici od pojave termina ulična umjetnost, ali umjetnici su na ulicama djelovali i prije nego što je on uzeo prvi sprej u ruke. Sjetimo se prakse Vladimira Dodiga Trokuta, kojeg imamo sreću ugostiti ove godine, koji je sa svojom grupom 1968. ofarbao splitski Peristil u crveno.

Na listi trenutno najzanimljivijih umjetnika koji su najbliže novostvorenom pojmu ulična umjetnost moji bi favoriti bili američki umjetnik MOMO, španjolski Escif, koji je 2012. crtao u Sigetu, francuski Remed, talijanski 108, Dem Dem, oboje su crtali u Dugavama... Od domaćih umjetnika sigurno treba istaknuti Brunu Pogačnika Wukodrakulu, a on se na zagrebačkim ulicama pojavljivao kao Filijo ili Puma 34, čija je stvaralačka energija bila inspiracija za pokretanje Muzeja ulične umjetnosti.

Tvrdite da vam je cilj dovesti umjetnost u dijelove grada u kojima ne postoje nikakvi kulturni sadržaji. Znači li to da u dijelovima grada u kojima postoje ti sadržaji nije potrebna ulična umjetnost? Je li onda ulična umjetnost nešto samo za siromahe i marginalne gradske četvrti?

Ulična umjetnost je prvenstveno zbog načina svoje pojavnosti namijenjena svima jer za nju ne trebate platiti ulaznicu, za nju nema pozivnice i nema radnog vremena unutar kojeg je dostupna. Zagreb ima velik problem s centralizacijom kulturnog sadržaja. Nama je cilj bio pomaknuti centar interesa i na dijelove grada koji su upravo zbog nedostatka sadržaja getoizirani i osuđeni da ih posjećuju samo ljudi koji ondje žive ili koji znaju nekog tko ondje živi, a riječ je o urbanistički zbilja zanimljivim cjelinama.

Osim donošenja sadržaja, svojim primjerom donosimo i pozitivnu promjenu. Primjer smo toga da se stvari u našoj svakodnevici mogu mijenjati samo ako postoji iskrena želja i ako se uloži velik trud. Stoga uvijek naglašavamo da smo udruga građana, grupa ljudi koja je odlučila djelovati, a ne samo kukati da ništa ne valja. Ljude, na žalost, treba podsjetiti da je svaki pojedinac odgovoran za stanje u kojem se nalazi grupa kojoj pripada i da je nezanemariva moć svakog pojedinca da utječe na stvari oko sebe.

Peto izdanje Muzeja ulične umjetnosti 'donosi zaokret u konceptu, ali promovira iste vrijednosti'. U čemu se sastoji taj zaokret?

Do sada smo radili na tome da educiramo ljude da je umjetnost i ono što nije u galeriji i muzeju i mislim da smo uspjeli apsolvirati to u pet godina. Ono na čemu još treba raditi je to da se podigne svijest o tome da umjetnost koja je na ulici nije ništa manje vrijedna od one koja se pokazuje u nekoj instituciji. Puno smo pričali o tome da su naši umjetnici etablirani, da pored onog što rade na cesti izlažu i u galerijama, ali eto, oni nekako i dalje ostaju 'ulični umjetnici', premda to ne znači ništa. Umjetnost je umjetnost, bez obzira na kakav način je konzumiramo.

Da ne teoretiziram previše, htjeli smo vidjeti na koji način će naši posjetitelji, nakon što smo ih naviknuli na dvodimenzionalne crteže/murale, reagirati kad u istom prostoru vide performans, instalaciju ili skulpturu. Zanima nas hoće li drugačije vrednovati crtež od performansa. Ovo je prijelazna godina u transformaciji Muzeja ulične umjetnosti. Novitet je i videoprogram čiji je selektor Bruno Pogačnik Wukodrakula, zaslužan i za suradnju MUU-a s jednim od najprestižnijih umjetničkih fakulteta na svijetu - School of the Arts na Sveučilištu Columbia koji je pohađao. Kao dio organizacijskog tima, Wukodrakula je otvorio neke nove kanale i gurnuo nas u zanimljive eksperimente, tako da smo ovako pojačani spremni za još veće izazove.

Je li za suvremenu umjetnost, u općenitom smislu, važno gdje se događa - u galerijama, na ulici, u ludnicama...? U kojoj mjeri samo mjesto događaja mijenja značenje umjetničkih radova?

To je nešto što nastavljamo istraživati - koliko arhitektura jednog prostora utječe na percepciju, tumačenje umjetničkog rada. Iz mog iskustva, isključivo vezanog za našu sredinu, mogu iščitati da dosta utječe. Zato želimo nastaviti dalje s projektom, zadržavajući isti princip rada, a to je prikazivanje umjetnosti izvan za to predviđenih prostora, ali pokušati dignuti nivo produkcije samih radova na zavidnu razinu. Riječ je o eksperimentu s nepredviđenim rezultatima, što čini sve jako zabavnim i zanimljivim.

Već dugo vremena umjetnost se čas vraća galerijama/muzejima, čas opet bježi iz njih. Postoji li to osciliranje i kod recipijenata umjetničkih djela, točnije postoje li ljudi koji preziru 'institucionalnu' umjetnost i obratno ili je liberalan stav i dalje da 'anything goes'?

A ne znam, sto ljudi - sto ćudi. Ono što je globalizacija donijela jest to da za sve postoji publika. Mislim da je samo na umjetniku da bira na koji način će se prezentirati i kako se osjeća najslobodnijim raditi.

Kakav vas politički odnos između umjetnosti i politike zanima te smatrate li da bismo u vezi s tim pitanjem trebali biti puno više osviješteni?

Jako me zanima građanski aktivizam. Interesantan mi je globalni fenomen 'spavača' koji će pustiti da sve relevantno za njihov život odluči netko drugi ili koji se neće organizirati oko nečeg zato što to u tom trenu nije nešto što se direktno tiče njih, njihove porodice ili njihovog novčanika, ne razmišljajući da će se to ipak reflektirati i na njihove živote. S tim u vezi zanima me koliko umjetnost može pridonijeti tome da probudi ljude.