Autor Velimir Srića, ugledni znanstvenik, sveučilišni profesor, političar koji se dvaput zauvijek okanio politike, dvaput je, dakle, stao na grablje kao u vicu o Vinetouu, Old Shatterhandu i Muji.

Zagazio je u politiku prvi put kao neovisan akter, volonterski, a drugi put pak stranački i onda je, nakon nekih malih uspjeha, doživio neumitan poraz. Stranka mu nije prešla izborni prag, a on se osjetio temeljito zgađenim.

I koliko je god gađenje neugodno, spoznao je da ono ima i važnu pozitivnu funkciju. Po psihologu Haraldu Euleru, kako je pronašao na internetu, gađenje je obrana od nevidljivih rizika kao što su otrovi i drugi uzročnici bolesti. Po analogiji, zaključuje autor, možda je gađenje prema politici također normalno, štoviše i zdravo.

Ono nas štiti od otrova kojim političari napadaju naš duh, ono nas čini otpornijim na društvene bolesti kao što su poltronstvo, oportunizam, korupcija i birokratska samovolja. Isti profesor Euler ipak upozorava i na činjenicu da ako izloženost nečem gadljivom potraje dulje, negativni se osjećaj smanjuje pa i time refleks obrane.

Srića odmah daje i zoran, aktualan primjer iz naše zbilje pa kaže da je vidjeti skupljače plastičnih boca, koji svakodnevno sve više prebiru po kontejnerima, i bez rukavica. (Usput budi rečeno i u kontejnerima, čini se, biva sve manje tražena otpada jer rapidno siromaše i oni koji ga proizvode.) Sreća je da je Srića svoje gađenje verbalizirao i uzroke analizirao u umješno ispisanoj publicističkoj knjizi s plemenito intrigantnim i izravnim naslovom kojem, možda, nedostaje na kraju samo uzvik Fuj

Na svu sreću to štivo nije posvećeno iznalaženju nekih opravdanja za autorov konkretni politički neuspjeh, riječ je tu o detektiranju razloga zbog kojih ljudi nisu stali uz ideje koje je on zastupao. Očito je da njegova idealistička uvjerenja, iako utemeljena na ljudskom poštenju, na očuvanju čovjekova dostojanstva, na općoj radišnosti, koja uvjetovano proizlazi iz prava na rad i plaću, nije usvojila kritična masa istomišljenika, pobornika koja bi onda mogli provesti korjenite promjene općeg društvenoga ponašanja u kojem dominiraju zlotvorbeni političari u sprezi s pretvorbenom mafijom, koja je proizvedena u samim vrhovima vlasti, početno već u domovinskom ratu, te nezaustavljivo proširena u ranom poraću pa do dana današnjega. Ali i pored zgađenosti politikom, praktičkoga dizanja ruku od nje Velimir Srića ovom knjigom daje na znanje da od svojih ideala ne odustaje, samo odbacio je prljavu političku praksu i nastavio u pisanome obliku promicati svoju teoriju o mogućoj generalnoj reparaturi svijeta oko nas.

Kujući svoju (pre)ranu memoarsku publicistiku dok je još vruća, on u drugome dijelu knjige skicira koloplet nezaobilaznih, žuljevito grbavih hrvatskih političkih tema u trideset odabranih ogleda. To su tekstovi uglavnom nastali kao novinske kolumne, a što se očitava iz njegova ispisana stila, umješna komponiranja članaka, često garnirana zanimljivim anegdotama te u spretnim pisalačkim posizanjima za aforizmima. Tako za moto rečenoga dijela koristi sljedeći zapis velikoga poljskoga satiričara Stanislawa Jerzya Leca: Nije bilo lutanja. Mi smo odmah krenuli pogrešnim putem.

E, pa nema Hrvata, nema junaka koji ne može supotpisati rečenu rečenicu. Zar ne? A onda se sjetite da ipak živimo u demokraciji. A njezin je smisao, rekao je George Bernard Shaw, da nikada nećete dobiti vlast kakvu niste zaslužili.

I tako, pomalo brevijarski slaže nam Srića jak, ali gorak pisani koktel od negativne selekcije, klijentilizma i despotizma, hrvatskoga jala u paklu krizâ vrijednosti za sutrašnjicu bez vizije u parazitskoj Hrvatskoj. Eto, prethodna rečenica sastavljena je od samih naslova Srićinih ogleda o tome jesmo li svi majmuni, što je, dakako još jedan upitni naslov na koji nije lako odgovoriti ni kad se iščitaju svi ti autorovi neupitni navodi. U trećem dijelu knjige autor razglaba ideje koje nisu uspjele nadahnuti sljedbenike.

Osobni moralni indeks izlaže čak i u stihovima u pjesmi od pet katrena s naslovom Čovjek u zrcalu. U prilično skladno rimovanim stihovima pjeva on o samoodgovornosti, a u dodatku, u whitmanovskom blank verseu uznosito iznosi svoju prisegu za svaku javnu dužnost. Godina je 2000. U tom dijelu su i njegovi programi izloženi za potrebe izbora u uvjerljivim sloganima i zanimljivim parolama.

Primijetiti je tu njegov nesumnjiv retorski dar; njegovi su letci aktivistički i originalni u verbalnoj impostaciji koliko uopće takve forme mogu to biti. Ide i do toga da na predizbornim nastupima pjeva uz gitaru šansonu Servus Zagreb zamjenjujući poetski tekst agitacijskim, i to uspjelo. Ne može se, dakle, reći da se nije trudio iz petnih žila, ali očito da nije ugodio pravu žicu za dovoljan broj glasača.

Zato u poruci nakon izbora, pri podnošenju neopozive ostavke na sve funkcije u stranci, ističe osobnu odgovornost što je te 201. godine propuštena povijesna prigoda za povratak HSLS-u na političku scenu kao istinske alternative Ljevici i Desnici, kao pravi Treći put. Time je publicist Srića prevladao u sebi Sriću političara jer je gađenje prema politici nadjačalo njegov politički idealizam, a autor u zaključnim poglavljima signifikantno ističe da živimo u zanimljivim vremenima, u smislu one kineske kletvene poslovice, da neke kreativne dokolice nema ni u tragovima, a suvremeni mudraci sa svih strana prognoziraju socijalne kataklizme pa tako Srića citira Nialla Fergusona, povjesničara s Harvarda koji izjavljuje: 'Teći će krv, politički i ekonomski konflikti destabilizirat će države, izbijat će građanski ratovi, padat će vlade.'

Jeffrey Sachs, stručnjak za ekonomske strategije, kaže da će ova kriza trajati cijelu jednu generaciju, a ne tek nekoliko godina, kako misle političari. Autor teorije 'crnoga Labuda' Nassim Nicholas Taleb tvrdi da se u povijesti još nikad nismo suočili s takvim društvenim i ekonomskim problemima, a s druge strane, s takvim manjkom razumijevanja stanja u kojem se nalazimo.

Srića još podsjeća da je svijet i inače pun apsurda pa je tako, primjerice, jedan od najboljih golfera crnac, najbolji reper bijelac, a najbogatiji čovjek Meksikanac. Čak 95 posto mlađih od 27 godina živi izvan Europe, Sjeverne Amerike i Australije. Jedan posto najbogatijih raspolaže sa 98 posto privatnoga bogatstva. Pola stanovništva svijeta stalni su korisnici interneta i u njihovim je rukama 92 posto kupovne moći. Čitatelj ovih redaka vjerojatno je i doznao za neki od rečenih podataka, ali naš autor takve činjenice posebno umješno kontekstuira i komentira, interpretira ih iz specifičnih odraza na našu sredinu i iznimno i aktualno obaviješteno i analitički predstavlja.

U čemu vidi Srića onu famoznu svjetlost na kraju tunela, inače jednu od notornih metafora naših političara? On smatra da je poželjan scenarij za to postupna refolucija (pazi, ne revolucija!) kombinacija reformi i zahvata koji imaju radikalne ciljeve, a rezultat bi trebao biti novi kapitalizam, sluga ekonomije i čovjeka, a ne njihov gospodar.

Vjerojatno je da kapitalizam kao globalni sustav neće sasvim nestati. On je kao i demokracija, defektan i pun problema, ali bolji od drugih opcija. Tako veli Velimir Srića, literarno nadaren znanstvenik, dvaput odustali političar koji je, zapravo, nešto kao pesimistični optimist kada je univerzalna politekonomska budućnost u pitanju. U njegovu je odgovoru pak da se svaki opći boljitak može postići samo velikom promjenom u biti čovjeka. A nevolja je ljudske prirode, zapisuje on, što smo, u načelu, pokvarljiva roba. Lošiji postajemo spontano, a bolji samo uz napor.

A naš čovo naporu baš i nije sklon.