Nedavno je u Beogradu objavljena ‘Istorija dubrovačke književnosti’ profesorice Zlate Bojović, što je ponovilo negativne reakcije u Hrvatskoj slične onima kada je u sklopu ‘Deset vekova srpske književnosti’ objavljen Ivan Gundulić, a najavljeno je da će u istoj ediciji biti objavljeni još i ostali dubrovački pisci poput Marina Držića, Ive Vojnovića i Ruđera Boškovića. Društvo hrvatskih književnika ranije je oštro reagiralo, kako su priopćili, na ‘otimački postupak uvršćivanja hrvatskih pisaca u srpski književni kanon’, a iz Srbije je uzvraćeno da se radi o piscima koji su pisali na štokavskom, čime pripadaju srpskom jeziku i književnosti.

O tome tko je i do koje mjere u pravu i na temu revitaliziranih optužbi s obiju strana, popričali smo s profesorom Tomislavom Bogdanom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji se bavi starijom hrvatskom književnošću.

Odakle uopće započeti razgovor o toj temi?

Objavljivanje spomenute knjige prof. Zlate Bojović nije nikakvo iznenađenje, barem ne za one koji prate što se od raspada nekadašnje zajedničke države objavljuje u Srbiji. Srpski književni povjesničari nastavili su se baviti starijom hrvatskom književnošću, prije svega književnošću staroga Dubrovnika, ali i mnogočime drugim što se u Srbiji na neki način doživljava kao dio srpske kulturne povijesti, a istodobno se u nas smatra nesumnjivim dijelom hrvatske književnosti.

Osim naslova što ih spominjete, u Beogradu su još devedesetih godina prošloga stoljeća priređena izdanja djela Mavra Vetranovića, Dinka Ranjine, Junija Palmotića, Ignjata Đurđevića. Srpski književni povjesničari svih se ovih godina intenzivno bave starijom dubrovačkom književnošću, o njoj pišu članke i znanstvene knjige, priređuju antologije s djelima dubrovačkih pisaca. Neki od tih radova vrijedni su doprinosi proučavanju književnosti staroga Dubrovnika.

Kao argument kojim se brani ta izdanja u Beogradu može se čuti štokavska jezična osnova zbog koje ti pisci pripadaju srpskom književnom korpusu. Kako to tumačite?

To je loš argument. Svođenje identiteta na jezik bliže je filologiji s početka 19. stoljeća nego humanistici s početka 21. stoljeća. Takav argument odraz je anakrona gledanja na problem nacionalnog identiteta, a osobito predmodernoga, protonacionalnog identiteta na ovim prostorima. Ne znam zašto srpski književni povjesničari onda ne posegnu i za ostalim štokavskim segmentima hrvatske dopreporodne književne baštine, koji su manje vrijedni od dubrovačkoga i očito manje privlačni. Ili, na kraju krajeva, za svime što u suvremenoj hrvatskoj književnosti nastaje na standardnom jeziku štokavske osnove. Kao da je štokavica isključivo srpska i kao da je ona jedini element višeslojnoga predmodernoga dubrovačkog identiteta. Ali kada jako želite prisvojiti nešto što vam na takav način, u osnovi, ne pripada, razumni argumenti obično postaju manje važni.

Jesu li dosadašnje kritike srpskih izdanja o povijesti hrvatske književnosti u Hrvatskoj opravdane, konkretno kritike od strane DHK-a, HAZU-a i Matice?

Nisam siguran da sam upoznat sa svim tim reakcijama s hrvatske strane. Mislim da su mi neke promakle. Neke kritike s kojima sam upoznat bile su slabo utemeljene i takvih, nažalost, nije malo. One su se služile jednako anakronim nacionalističkim projekcijama kakvima se služi i srpska strana, samo što su im davale suprotan predznak. A trebalo bi, kao što sam pokušao istaknuti, voditi računa o slojevitosti fenomena o kojemu je riječ, trebalo bi ga dobro poznavati. Logiku anakronizma i falsificiranja prošlosti trebalo bi razbiti iznutra i u korijenu odbaciti. Nikome neće koristiti bude li se na neprimjereni jezični nacionalizam odgovaralo isključivo pomoću jednako neprimjerenoga argumenta o konfesionalnoj pripadnosti ili povijesnih falsifikata. Nabraja se tako svaki spomen hrvatskoga imena u starih dalmatinskih i dubrovačkih književnika i to se proglašava krunskim dokazom, iako je očito da dalmatinskim autorima u mnogim slučajevima to ime nije značilo baš isto što znači nama danas, a u starih dubrovačkih pisaca ono je u većini slučajeva zapravo oznaka za Drugog. Za vrlo bliskog stranca i susjeda, ali ipak stranca.

Koji su, prema vašem mišljenju, problemi tih izdanja? Što je eventualno sporno u sadržaju i pristupu tih knjiga?

Nisam vidio sva izdanja koja spominjete. Problemi koji mene, kao književnoga povjesničara koji se bavi dopreporodnom književnošću, najviše zanimaju tiču se znanstvene kvalitete tih naslova. Pretpostavljam da biste željeli čuti komentar o srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti. Ono je u nekim radovima srpskih kolega eksplicitno, recimo, u kasnim radovima Svetlane Stipčević, a u većine je autora na različite načine implicirano. U mnogih srpskih proučavatelja staroga Dubrovnika neugodan dojam ostavlja neprofesionalno i tendenciozno prešućivanje rezultata hrvatske književne historiografije, osobito novije, čime se valjda, među ostalim, želi stvoriti privid o srpskoj filologiji kao povlaštenu ili najvažnijemu mjestu proučavanja starije dubrovačke književnosti. Nekorektno je također kada se tendenciozno zanemaruju veze između dubrovačke književne kulture i čakavske Dalmacije - osobito važne u srednjemu vijeku i u renesansi - a prekomjerno ističe povezanost Dubrovačke Republike sa srpskim zaleđem. Sve to ponekad negativno utječe i na kvalitetu spoznaja do kojih srpske kolege u svojim radovima dolaze.

Himna slobodi Ivana Gundulića izvedena na inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović

Rekli ste da ste čitali knjigu prof. Zlate Bojović ‘Istorija dubrovačke književnosti’. Kakvom je ocjenjujete kao profesor kojem je starija hrvatska književnost područje znanstvenog interesa?

Nisam je još uspio cijelu pročitati. Riječ je o opsežnoj knjizi, preko 500 stranica, a ja sam je kratko imao u rukama. Ipak, vjerujem da je ono što sam vidio dovoljno za prvi dojam. Radi se, u svakom slučaju, o zanimljivu pokušaju sinteze, o monografiji koja se lako čita i uglavnom je pregledna i informativna. U knjizi prof. Bojović ima korisnih znanja, ponajviše pozitivističkih, a autorica vrlo dobro poznaje djela o kojima piše, što u našoj struci nije uvijek slučaj. Što se ukupne znanstvene vrijednosti knjige tiče, čini mi se, na temelju sondiranja koje sam proveo, da će joj biti moguće uputiti nekoliko krupnih zamjerki. Metodološki je zastarjela, gotovo isključivo pozitivistička. Nedostaje joj poznavanje novije literature, kako teorijske tako i književno-historiografske, a neka od znanja koja se u njoj reproduciraju već su prevladana. Primijetio sam da se mjestimice naivno, biografistički shvaćaju konvencionalne književne teme i postupci, a izlaganje se katkad razvija bez osjećaja za različitost pojedinih opusa i književnih fenomena. Osobito me čudi manjkavo poznavanje europskoga konteksta starije dubrovačke književnosti. Nadalje, neobičan je način na koji autorica upućuje na znanstvenu literaturu kojom se služila. Ponekad se poziva na druge autore bez podrobnih referenci, samo navodeći prezime, i još bez završnoga popisa literature, što je nedopustivo. Više ću o knjizi moći reći kad je cijelu pažljivo pročitam.

Zašto se u javnosti odriče pravo da se hrvatskom književnošću bavi netko van granica Hrvatske?

Nema nikakva razloga. Što se više stranih kroatista time bavi, to bolje. Tako će biti više prilika da se poveća fond relevantnog znanja o tim temama. Poželjno bi, dakle, bilo da se što više znanstvenika izvan Hrvatske kvalitetno bavi starim Dubrovnikom, pa tako i u Srbiji. Drugo je, naravno, pitanje s kakvim se sve motivima netko tome posvećuje. Očito je da u slučaju srpskih književnih povjesničara ti motivi ponekad nisu samo stručni, već su i ideološki, odnosno politički. U srpskoj književnoj historiografiji već dulje vrijeme, nekih stotinu godina, još od radova Pavla Popovića, postoji tendencija da se starija dubrovačka književnost, s puno volje ali s malo čvrstih argumenata, promatra kao dio srpske kulturne baštine. Kada se nacionalno određuju predmoderni pisci, moderno se shvaćanje nacije projicira u razdoblja i kulture koji ga kao takvo nisu poznavali. Tu treba biti jako oprezan. Da bismo razumjeli partikularni, prednacionalni dubrovački identitet u samih starih pisaca, treba shvatiti da je on jedno, a njegovo nacionalno prisvajanje u 19. i 20. stoljeću nešto drugo.

Ako se, međutim, dubrovačka kulturna prošlost negdje već nekako smije prisvajati i integrirati u vlastiti, nacionalni književni kanon, opravdano mjesto za takvo što ponajprije je hrvatska kultura. Tako je zbog niza razloga. Od poetičkoga i kulturnoga konteksta u kojem je stara dubrovačka književnost nastajala, kojemu je, dakle, pripadala i na koji je bila konstitutivno upućena, a koji je prije svega mediteranski i zapadnoeuropski, baš kao i u ostatku primorske Hrvatske, preko važne uloge što ju je ta književnost odigrala u ilirskome pokretu i za formiranja moderne hrvatske nacije, što u Srba nije bio slučaj, sve do, na kraju krajeva, rezultata procesa konstituiranja moderne nacije u 20. stoljeću na terenu, u Dubrovniku. To naravno ne znači da u nastajanju starije dubrovačke književnosti, i kulture općenito, nisu sudjelovali i neki drugi elementi, koji se ne smiju zanemarivati.