Prolazim tako prije dvije godine četrdeset i kojom ulicom Manhattana u kojoj između gusto nagužvanih nebodera niče jedan novi od šezdeset i nešto katova. Da ne bacite pogled uvis, ne biste imali pojma da se tamo gore nešto događa. Gradi se u tišini, promet teče neometano, a građevinari žongliraju samo na prostoru gradnje, jer nikome ne pada na pamet da Njujorčanima oduzima njihovo pravo na slobodan nogostup ili dio ulice.

I zato sam bila ljuta ovoga ljeta na Zlarinu. Ne zbog tog čistog, bajkovitog otoka i Zlarinjana, štoviše, o njima sve najbolje, nego zbog jednog stranog državljanina iz Europske unije.

Kupio čovjek staru kamenu kuću u povijesnoj jezgri mjesta i počeo je renovirati, ali usred gradnje zaustavio radove. Zaustavio i više se ne pojavljuje, a oko zgrade na dva javna puta i malenom, nekada čistom, intimnom trgiću ostavio dvije hrpetine smeća i brdo građevinskog otpada, gomilu golemih željeznih potpornja, kamenja, starih stolica i bačvu nasred puta punu okamenjenog morta, razrovani pločnik i krezube skale, jer su ih uništili strojevi bušeći tri metra duboku rupetinu u živoj stijeni za crnu jamu.

Pristojni susjedi šute i trpe, iako se već dvije godine spotiču o njegovo smeće u kojem je ljeti bilo gamadi, čak zmija, a nagne li se koje zaigrano dijete nad nezaštićenu jamu, moglo bi doći do tragedije. Pitala sam se bi li zlarinski pridošlica bio oduševljen da je netko ispred njegove kuće u njegovoj domaji istovario na dugi rok svoj brlog.

Eto, živimo u društvu u kojem je naše privatno vlasništvo svetinja, a tuđe i javno baš i nije. U kojem se baš i ne mora poštivati pravo susjeda. Možda se još sjećate stanovnika zagrebačke Kupske ulice čije su se kućice raspukle i nagnule nad krater iskopan za podzemne garaže nove zgrade HEP-a.

Danima su tjerali pravdu i nemoćno se slikali na malom ekranu, a ono ništa. Tuđe ionako ne boli. Ako ste mjesecima, pa i koju godinu prolazili Držićevom ulicom nedaleko od Glavnog kolodvora, morali ste u širokom luku zaobilaziti skele kojima je neki vlasnik podupro oronuli balkon da se nekome ne sruši na glavu, umjesto da ga popravi za nekoliko dana. Ometao vas je u vašem pravu nesmetanog i sigurnog korištenja zajedničkog gradskog nogostupa, ostale stanare zgrade da ne spominjemo, pa je problem njegovog vlasništva postao vaš problem.

Jedno je vrijeme Zagrebom vladala moda postavljanja skela na zgrade u središtu grada, ali na njima niste mogli vidjeti radnike – skele su mjesecima služile kao podloga reklamama za automobile i bankovne usluge, a radovi su počinjali tek kada se od toga skupilo dovoljno novca za obnovu fasade.

Ili se nije skupilo, ali ste vi svejedno morali prolaziti između potpornjeva i dasaka, jer je vaš kolnik bio u opsadnom stanju.

Siščani se ovih dana tuže da ih zbog radova na preuređenju Glavnog kolodvora, Hrvatske željeznice tjeraju da do privremenog kolosijeka preskaču nekoliko pruga kojima prolaze vlakovi. Vinkovačka ulica na Trešnjevci prošle je sezone dva mjeseca čekala zadnji sloj asfalta. Zagrepčani već koju godinu ne mogu koristiti dio trotoara Deželićeve ulice, jer je zapasan zbog podizanja nove zgrade Muzičke akademije, nego se na kolniku zelenog vala utrkuju s jurećim automobilima.

Ugrozili su vašu sigurnost, ali koga briga? Da na Manhattanu grade na naš način i našim tempom, u New Yorku bi nastao neviđeni kaos. No Njujorčani znaju da je njihovo zajedničko pravo na grad bespogovorno.

Dakako, ima i gorih od naše svakodnevice. Sjećam se gradilišta u Sofiji gdje je novostečeni kapital mahnito gradio na sve strane, a teški kamioni cijelim gradom na kotačima raznosili tone masnog blata, dok su se stanovnici u neposrednoj blizini gradilišta u čizmama probijali razrovanim ulicama. I tako sve dok Grad nije odrapio drastične kazne onima koji su oko gradilišta ostavljali brlog.

Liberalni kapitalizam i socijalistička navada po kojoj je svačije ničije? Jer i onaj novi vlasnik nedovršene zlarinske kuće iz susjedne nam zemlje, koja ima obilje planina, a malo mora, očito se sjeća tih socijalističkih vremena kada prema ničijem, jer je bilo svačije, nije bilo obveza.