Irena Matijašević rođena je 1965. u Zagrebu, a diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva, a eseje i poeziju objavljivala je u Quorumu, Vijencu, Zarezu, 15 dana, Poeziji i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu 'Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa' (HRT &AGM, 2008), kao dio projekta-emisije 'Riječi i riječi'

Dosad je objavila dvije zbirke pjesama: 'Naizgled' (AGM, 2007) i 'Južne životinje' (AGM, 2010) te poetsku dramu 'Danska H2O' (2012). Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik.

Sa spisateljicom smo razgovarali o njenom novom romanu 'Crno pismo', pisanju koje spašava i neizbježnoj temi ljubavi, ali prvenstveno o – hrabrosti.

Dosad ste objavili dvije knjige pjesama i poetsku dramu, no sad ste se dohvatili proze. Vaša nova knjiga je roman - recite nam je li riječ o standardnom obliku romana ili o svojevrsnoj poetskoj prozi. Kako biste ga zapravo predstavili?

Mislim da nije toliko važno je li to roman u najstrožem smislu riječi ili poetska proza. To svakako više nisu pjesme jer postoji cjelovito iskustvo koje se u formalnom smislu organizira kroz prozne rečenice i praćenje događaja, unutrašnjih i vanjskih, vezanih uz glavni lik.

Glavni lik vašeg romana je žena koja se monološki 'obračunava' s vlastitim iskustvom ljubavi. Budući da na tržištu knjiga pojmove žena i ljubav uvjetovano povezujemo sa žanrom ljubića, nameće se pitanje – kako se to može pisati o tim temama a da se ne piše žanrovski?

Moje čitanje ljubića je prestalo u dvadesetima, s Charlotte Bronte i 'Jane Eyre', što ne znači da oni nisu stvorili neku romantičnu predispoziciju ili je izveli na svjetlo dana. Ipak, odredile su me, kao i svakoga čovjeka, i druge knjige, uglavnom filozofija i teorija, iz kojih sam učila. Najčešće sam čitala da bih se bolje orijentirala u svijetu i eventualno osvijetlila neke meni nepoznate dijelove same sebe, zato su na mojim policama uglavnom knjige iz filozofije i psihologije.
Možda je baš sad došao trenutak da postanem pravi čitatelj dobre literature ako je čitanje do sada uglavnom bilo traženje vodiča kroz život. A na vaše pitanje - postoji li neko izvanžanrovsko pokrivanje 'ženske' teme kao što je ljubav - neka odgovori publika, i kritika.

Biti žena u suvremenom društvu nešto je što je istovremeno top-tema ženskih časopisa i znanstvenih te feminističkih istraživanja. Kako biste nam u tom kontekstu predstavili svoju pripovjedačicu; kakva je to žena – moderna, tradicionalna, egoistična, romantična... proturječna?

Moja pripovjedačica je proturječna jer ima veliku želju za ljubavlju i velik strah od nje. Možda se i najviše bojimo tog iskustva, koje se toliko često banalizira. Možda svi mislimo da smo apsolvirali ljubav te da je to tema ženskih spomenara i lakih stihova. A ja mislim da je to tema teška kao smrt, i o tom čvorištu najdubljih stvari u životu, kao što su ljubav, smrt i život, govori moj roman.

Vašu poeziju cijelo je vrijeme odlikovala svojevrsna narativnost. Je li eksplicitno okretanje prozi na neki način logičan nastavak tog aspekta vaše poezije?

Gotovo sigurno je to da je narativna poezija dovela do pripovjedne proze.

Na jednome mjestu u romanu kaže se da knjige čitamo zato da nam pomognu, da nam kažu što je kraj, što nije, jer 'život ne čitamo. Život ne znamo. Ne znamo kad je kraj ni kad počinje'. Dakle nije točno to da život piše romane, nego je upravo obratno - tek nam roman ispisuje, objašnjava život?

Mislim da sam se obračunavala tim ulomkom koji citirate s tradicijom priče te sigurnosti koju daje struktura tradicionalne drame ili priče sa zapletom i razrješenjem. Ovaj moj roman se buni protiv te vrste sigurnosti, želi biti bliži životu od priče. A opet ne može sasvim pobjeći logici priče.

Pri kraju knjige nalazimo ovaj odlomak: 'Ujutro sam meditirala... oko podneva otišla u trgovinu. Zatim pokušavala zaspati, mačak nije dopustio. I pisala ti, ili svima, nije važno. Zatim pala u depresiju, zbog toga što pišem, što me to ipak umara, i ne nagrađuje, kao prije.' Prepliću li vam se i u zbilji pisanje i intimna, privatna stanja te je li vam pisanje spasilo ili zagorčalo život?

Pisanje spašava ako je život nepodnošljiv ili siromašan događajima, jer onda mašta ima kompenzacijsku funkciju i napišu se djela koja su kompletno izmaštana, ili kad je život prebogat emocionalnim doživljajima, kao u slučaju 'Crnog pisma' - tada je pisanje način da procesuiramo te događaje, da ih preradimo tako da bismo ih lakše podnijeli.

Jedna je stvar koju ovaj roman promovira, a to nije sasvim eksplicitno i odnosi se na hrabrost: hrabrost suočavanja s najdubljim stanjima i osjećajima. Ne u smislu bježanja u bilo što: neku terapijsku aktivnost, poput prekomjernog uzimanja hrane ili sporta; nikakvo zatvaranje očiju pred događajima - a u ovom slučaju pred ljubavlju - nije dopušteno.

Nema kompenzacije preko ega i kroz posao, zabranjeni su manični šopinzi, prekomjerno alkoholiziranje ili bilo koja od utjeha koje su na ponudi suvremenom čovjeku. Dopušteno je samo pušiti i pisati.

Što čitate u zadnje vrijeme; ljeto je – što ćete ponijeti na godišnji odmor?

Spremam se čitati Edu Popovića i Ivanu Šojat Kuči jer su to prozni autori koje još nisam čitala, a onda ću polako ove godine popuniti i neke druge rupe u svojem poznavanju suvremene hrvatske proze. Nosim i Karakaševo 'Sjajno mjesto za nesreću'