Dobitnica Nagrade Janko Polić Kamov 2016. za zbirku priča 'Tumačenje snova', Ivana Rogar među 15 je autorica i autora koji su u 2019. dobili polugodišnju potporu Ministarstva kulture za književno stvaralaštvo u iznosu od 42 tisuće kuna. Rogar trenutno radi na svom prvom romanu, kao i Nada Topić, koja je 2016. bila u polufinalu za Kamova sa zbirkom priča 'Male stvari'.

Prvi roman piše i Aida Bagić, autorica zbirki poezije 'Ako se zovem Sylvia' i 'Tijela su laka meta'. Olja Savičević Ivančević, poslije velikog uspjeha s 'Pjevačem u noći', također radi na novom romanu, ali, istovremeno, i to nakon priličnog vremena, priprema novi rukopis poezije. Posljednji je bio 'Mamasafari' 2012. Poeziji se vraća i Ivica Prtenjača, koji je od Ministarstva dobio tromjesečnu stipendiju od 21 tisuću kuna. Prtenjača poeziju nije objavljivao od zbirki 'Uzimaj sve što te smiruje' iz 2006. i 'Okrutnost' iz 2010. i već ga je, kaže, bilo strah da je zaboravio kako ju pisati. Borivoj Radaković posljednji roman 'Hoćemo li sutra u kino?, o frustriranom profesoru geografije, objavio je krajem prošle godine, a u ovoj se nada objaviti još jedan, ovaj put o temi koja ga nikad prije u životu nije zanimala. Sada mu je pak izuzetno važna. Mani Gotovac, s druge strane, u novom romanu drži se prokušane ljubavne tematike kojom se pozabavila i u prethodnom 'Snebivaš me', a i Stanislava Nikolić Aras, autorica zbirke priča 'Meke granice', u novoj zbirci priča govori o stalnim fascinacijama, starim primorskim gradovima i njihovim često okamenjenim odnosima, tranziciji, turizmu, patrijarhatu. Dobitnica Gorana za mlade pjesnike 2017., fizičarka Monika Herceg, na koncu, i u ovoj godini sprema još poezije, i to čak dva nova rukopisa, ali jedan će, kako najavljuje, biti puno osobniji od onoga na što su njeni čitatelji dosad naviknuli.

Ivana Rogar

Trenutačno radim na pomalo eksperimentalnom romanu 'Poznati svijet', koji ima nekoliko pripovjednih linija te sadrži mnogo elemenata očuđenja i određenu dozu apsurda. Ne bih rekla da stvaram nešto dosad neviđeno niti to pokušavam, nego da postoji odmak od uobičajene konstrukcije narativa i pripovjedača i da je to nešto prilično drukčije od priča koje sam dosad napisala. Roman bi trebao funkcionirati tako da čitatelju na početku nije jasno što se događa i da to razrješava malo-pomalo, dok bude povezivao jednu pojedinost s drugom. Ideja za njega došla je u razgovoru s kolegicom Norom Verde, koja je rekla: 'Hodnici su super, o njima treba pisati', pa su oni zaista dobili važno mjesto i značajan udio stranica. Zvuči kriptično, ali takav je i tekst, a s obzirom na to da bi čitatelji sami trebali otkriti što se događa u romanu, ne bih govorila o temi. Dosad sam bila napisala dvjestotinjak kartica, ali sam zatim tekst prilično kratila pa mu je dužina spala na polovicu. Nisam još ni blizu toga da budem gotova, jer osim što moram još pisati, svako malo se vraćam na već napisano gdje dorađujem na pojedinosti i sitnice. Zato ne mogu reći kada će roman izaći. Najskoriji datum je kraj godine.

Mani Gotovac

Luz ugleda Luva u Kazališnoj kavani jedne noći u rujnu 1976. On gleda u nju već četiri sekunde. Još od Danteove Francesce da Rimini neobjašnjivo je, i bit će, kako ljubav uđe u ženu i muškarca, uđe u tili čas, uđe u oboje. Luz i Luv provest će više od četvrtine stoljeća zajedno. Iako će se rastavljati, odlaziti, vraćati, sastajati i opet rastajati, iako će Luv oženiti drugu ženu, iako će Luz biti u drugim vezama, oni će zapravo cijeli svoj vijek proći jedan uz drugoga, jedan za drugoga, dvoje kao jedno. Ona je po profesiji novinarka. Bavi se filmom, a on je slikar, scenograf i fotograf. Oboje su radoholičari i izrazito društvena bića. Njihov improvizirani tavanski stan, u koji ulažu puno energije i sve što uspiju zaraditi, postao je tijekom tih 25 godina okupljalište njihovih prijatelja, poznatih umjetnika različitih profesija. To su Zvonimir Berković, Krešimir Golik, Irena Aleksandrova, Vlado Gotovac, Ivo Brešan, Luko Paljetak, Igor i Slavica Mandić, Paolo Magelli, Vinko Brešan, Ivan Miladinov i mnogi drugi. Na početku svoje veze, krajem 1970-ih, Luz i Luv od kulture i umjetnosti žive pristojno. Od 2000. godine nadalje, međutim, oni polako postaju prosjaci. Tako, pred kraj, ona s razlogom sebe naziva: kraljicom i prosjakinjom. Hoće li se i gdje, jednog hladnog jutra, u siječnju 2019., završiti njihova životna pustolovina? Roman će, nadam se, biti gotov do jeseni. Pitanje je još naslova, a u igri su tri: 'Luz&Luv', 'Pričaj mi' i 'Rastajanja'.

Ivica Prtenjača

Novi rukopis pjesama i meni je bio iznenađenje, točnije, samo meni jer ljudi koji su te pjesme slušali u 'Poeziji naglas' ili pokoju tu i tamo pročitali nisu bili iznenađeni. Dugo nisam pisao pjesme ili opet, točnije, cijelo sam vrijeme nemoćno pokušavao, ali nisam bio zadovoljan onim što sam proizvodio. Nije to čak bila ni obrada sirovine, da se izrazim industrijski, a posebno to nije bilo ni blizu nečemu što sam mogao osjećati kao tekst. Dakle, više od deset godina tu sam bio stranac, što se u međuvremenu događalo sa mnom kao piscem, znaju oni koji su čitali moje romane, priče i kolumne, očito su svi ti tekstovi bili donekle i kompenzacija za nedostatak poezije. Svakako nisu bili razlog za to što nisam pisao poeziju, proizvodnja ne smeta proizvodnji, eto me opet u tvornici. I onda, ovog ljeta, s obzirom da je to dugačko toplo vrijeme pomalo iskočilo iz ustaljenog višegodišnjeg obrasca, malo sam se više kretao, nisam mogao pisati roman, kako sam planirao. Zato sam skratio proizvodni proces, ali sam koncentrirao resurse na samo jednu liniju, dakle pisanje pjesama. Krenulo je iz tišine i po oku. Slike ljeta pomiješane sa sviješću o desetogodišnjem zastoju, u kojem sam ne jednom pomislio da je pisanje poezije za mene prošlo svršeno vrijeme, nizale su se gotovo same od sebe, to je očito ta tišina pisala, ja sam dokazao da za to nisam sposoban.

Rukopis sam naslovio 'Tišina i njezine olovke'. Uglavnom, objavit ću ga ove godine, tromjesečna stipendija pomoći će mi da ga završim, da ga malo osnažim gdje mislim da je dovoljno snažan i oslabim tamo gdje je najslabiji. Da se strune zategnu, rekao bi Sheldon u svojoj teoriji struna. Ono što je meni najvažnije jest da sam se osvjedočio u mogućnost da se poezija vrati premda je već davno otišla. S pisanjem pjesama postoji nešto vrlo lijepo, nema sile koja te može vratiti u poeziju i nema sile koja poeziju može vratiti u tebe. To je sve nekako nježna proizvodnja, otvorene oči, vap šu vari vap, tako nešto.

Nada Topić

Roman radnog naslova 'Morpho amathonte' zamišljen je kao svojevrstan literarni omnibus. Svako poglavlje je unutarnji monolog jednog od likova čiji se životi povezuju na neobičan način. Yordana i njezin sin Jean vlasnici su lokala u jednoj pariškoj četvrti. Yordana je kao djevojka u Pariz došla iz Bugarske, u kojoj je stekla posebnu vještinu: bolje od bilo kojeg liječnika može namjestiti iščašene i slomljene kosti. Zahvaljujući tome upoznaje ranjene stanovnike grada i potajno im pomaže. Posebno je brižna prema mladim djevojkama i ženama koje su bile izložene nekom obliku nasilja i kojima povremeno pruža i utočište u svome domu, u sobici u potkrovlju koju zbog okruglog prozora Jean naziva i kućicom za ptice. Slijede priče iranske djevojke Yasmin, Francuskinje Nizar i Ukrajinke Oksane. Posljednja u nizu djevojaka kojima je Yordana pomogla je Irena, djevojka iz Hrvatske koja u Parizu traži svoju stariju sestru. Osim Yordane, Jeana i Irene, u romanu se pojavljuju glasovi njihova susjeda, gospodina Simona i Irenine sestre Sene.

Morpho amathonte naziv je egzotične vrste tropskog plavog leptira koji je u romanu simbol preobrazbe i slobode, ali i krhkosti koju nose ženski likovi. Riječ je o kraćem poetskom romanu koji je na neki način i angažiran jer progovara o životima iseljenika, o ratnim posljedicama, multikulturalnosti, europskim identitetima, tjelesnim i psihičkim modricama koje nastaju zbog pritiska društva, obitelji itd. Ukratko, roman o grubosti i nježnosti svijeta u kojem živimo i u kojem srećom ipak postoje skrivena odmorišta – kućice za ptice. Dijelovi rukopisa objavljeni su u časopisima Riječi i Koraci te su izvođeni na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji 'Riječi i riječi'. Teško je predvidjeti kada će rukopis u potpunosti biti dovršen, a prva verzija nadam se do kraja ove godine.

Stanislava Nikolić Aras

Kratka priča je forma koja me najviše privlači, a ova zbirka za koju sam napisala nekoliko priča do sada formira se oko nekoliko mojih stalnih tema i fascinacija. Prva je prostor iz kojega su neki ljudi otišli, odnosno svojevrsni palimpsest gradova. Budući da živim uz more, i dalje me zaokuplja tzv. običan život ljudi u primorskim gradovima u uvjetima koji su, pogledamo li ih iz svoga malo pomaknutog kuta, bizarni. Stari kameni gradovi, turizam, okamenjeni odnosi, patrijarhalni odnosi i modernizam, spojevi koji tvore život u provinciji, naoko obični, dosadni životi, rutine koje mene kao pisca privlače zato što smatram da kratka priča može manevrom kadra, montaže, točke gledišta iz tih svakodnevnosti izvući na površinu začudnost i ljudsku toplinu. Koliko ću u tome uspjeti, ne znam. Nadam se da hoću. Posljedice rata, tranzicija, turizam sa svim svojim sjenama, ljudi koji žive i dišu iza ovih primorskih kulisa koje služe za berbu novca, ugrubo to je konceptualni okvir, za sada.

Bizarnosti i tema za kratku priču je puno, a ono čime se najviše bavim jest kako naći dobar kut ili glas kojim bih ispričala to što vidimo oko sebe i skoro i ne primjećujemo. Navikavamo se na štošta, biram takve teme. Naprimjer, nedavno sam imala čuti da je jedan investitor i poduzetnik koji kupuje kuće da bi ih apartmanizirao kupio i jednu staricu skupa s kućom. Za potporu sam aplicirala jer sam vidjela da priče koje sam zadnje dvije godine pisala, od izlaska 'Mekih granica', polako ispunjavaju jedan tematski prostor. Nakon što posao privedem kraju ponudit ću je nekolicini urednika pa kako bude. Svakako tu su i časopisi koji objavljuju kratke priče i putem kojih one dođu do čitatelja, pa je i to u planu.

Borivoj Radaković

Roman 'Ne plači, dušo' je o starenju pojedinaca i cjelokupnog društva, o dobnoj skupini koja danas ima sve manja prava. Radnja se zbiva u opustjelu Zagrebu. Glavni je junak Slaven, vitalan sedamdesetogodišnjak koji ne želi biti star, odnosno odbija ulaziti u starost prema društvenom uzusu, običajno, jer smatra da starost i bolest naprosto treba ignorirati. U potrazi za smislom života u dobi kada nikome nije potreban Slaven sreće, druži se, surađuje, svađa se s mnogim ljudima koji ulaze u njegov život i izlaze iz njega, ponekad mu znače nešto, ponekad ne, no sve su to likovi koji međusobno djeluju jedni na druge: tinejdžerica koja sanja svoju zrelu dob, vodoinstalater opterećen Edipovim kompleksom kojeg kosi 'biološka nepravda' pa umire na rukama svoje mnogo starije partnerice, bogati umirovljenik Jura koji želi okupiti nekadašnje prijatelje u all stars ekipu koja će mladima pokazati kako se živi, slikar Žilić, nekoć vrlo cijenjen, no sada žrtva poodmaklog stadija Alzheimerove bolesti, Đurđa, Slavenova vršnjakinja, u koju se on zaljubljuje i uči se diviti licu i tijelu žene koja je proživjela život te koja je i sama voljna prihvatiti njegove bore i omlohavilo tijelo.

'Ne plači, dušo' je neobičan roman, prepun humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i političke kritike naše suvremenosti (Slavenov prijatelj Miran cijeli je život čekao da dosegne dob u kojoj mu više nitko ništa ne može pa bez straha kritizira sve što smatra negativnim - dok ga ne premlate na ulici). Smatram da je problem starenja akutan u našoj suvremenosti, a izgleda da sam i sam vrlo živo uključen u njega. Da, da, vrlo sam veliki pobornik spolne i rodne ravnopravnosti, ali postajem sve veći protivnik dobne diskriminacije. O njoj po inerciji nisam nikada ni razmišljao.

Monika Herceg

U pripremi su trenutno dva rukopisa. Jedan, koji je dobio nagradu Na vrh jezika prošle godine, trebao bi izaći do ljeta i u procesu sam konačnog uređivanja pjesama. Taj rukopis, radnog naslova 'Teleskopi Jocelyn Bell', tematizira žensko iskustvo i mnoge naše probleme i izazove, od majčinstva do diskriminacije i nasilja. Mnoge pjesme su i o znanstvenicama jer je znanost i dalje velik dio mog života, fizika je uvijek jezik kojim svijet govori meni, a poezija jezik kojim ja govorim svijetu. Zbirka je ujedno posveta velikim pjesnikinjama koje su, kao i znanstvenice, bile često marginalizirane i tri ciklusa nose naslove prema pjesmama meni najdražih Marine Cvetajeve, Sylvie Plath i Wisławe Szymborske. Što se tiče rukopisa koji je dobio ovogodišnju potporu za stvaralaštvo, on je puno osobniji i tu napokon nisam tihi promatrač, već aktivno progovaram kroz prvo lice o nekim iskustvima poput ljubavi, bilo onih prolaznih koje nas okrznu i usade nam neko bitno iskustvo od kojeg rastemo, htjeli mi to priznati ili ne, bilo one koja je pustila korijen i prevladala životom.

Zbirka je zamišljena da kroz rječnik ptičjeg svijeta pišem o samom pripadanju i nepripadanju, bilo jatu ili nebu pod kojim se nalazimo, iz lica djevojčice i djevojke, o odrastanju, sukobima unutar nas i izvan nas koji nas na kraju formiraju. Radni je naslov 'Nebo pod naponom' i imat će četiri cjeline, Nepažljiva ptica, Oštroumna ptica, Nedovršeno jato i Gnijezdo. Unutar njih kreću se priče o odrastanju i sazrijevanju, propitkuje se sjećanje kao naš temelj jer je subjektivno i često ga mijenjamo kako bismo preživjeli neke udarce iz okoline. Na početku rukopisa je djevojčica koja je ujedno ptica, duboka potreba za bivanjem voljen i traženjem gnijezda, propitkivanje božanskog itd. Želja mi je da kroz cijelu zbirku usamljeni glas evoluira do tvrdoglavog i pobunjenog glasa koji traži svoje nebo i na kraju pronađe mir i vlastitu poziciju u svijetu, gnijezdo. Rukopis je trenutno na polovici posla, rekla bih, a nadam se da će izaći ili do kraja godine ili početkom iduće. Tempo uvelike ovisi o malcima (djevojčica od dvije godine i dječak od osam mjeseci) i koliko će mami dati vremena.

Olja Savičević Ivančević

O romanu 'Ljeta s Marijom' zasad ne bih puno pričala jer sam još daleko od završetka, a ako sve bude po planu, nadam se da će biti gotov 2020. godine. U međuvremenu, u 2019. će izaći dvije moje knjige za djecu, slikovnica 'Sam na cilome svitu' u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem i u izdanju Sandorfa te, u izdanju Školske knjige, zbirka pjesma za djecu 'Bit će strašno kada ja porastem', u kojoj će nakon trideset godina biti objavljene neke pjesme iz moje prve dječje zbirke uz songove koje sam zadnjih godina pisala za mnoga kazališta za djecu i mlade. Također, nadam se da ću prije ljeta završiti rukopis nove zbirke poezije. Taj rukopis se dogodio potpuno neplanski i nešto je drugačiji od poezije koju sam pisala ranije. Eto, nadam se da bi do kraja ove godine i ta knjiga mogla biti vani. Trenutno uređujem prvu knjigu priča dobitnice Prozaka Luize Bouharaouae i pripremam adaptaciju jednog teksta za Gradsko kazalište lutaka – Split.

Aida Bagić

'Roman o Berlinu' nije roman o Berlinu. Njegova ključna tema osobni su izbori i promjene u kontekstu velikih povijesnih događanja. Pripovjedačica i protagonistica je Monika, Zagrepčanka u ranim dvadesetim godinama, na studentskoj razmjeni u jednom manjem gradu na jugu Zapadne Njemačke, u vrijeme neposredno prije pada Berlinskog zida. U njenoj osobnoj imaginaciji Berlin funkcionira kao grad slobode i otvorenih mogućnosti, grad u kojem će se nesmetano baviti svojom umjetnošću, u kojem će ostvariti sve svoje potencijale. Gotovo kao neka vrst mitskog mjesta koje svakoga tko do njega dospije preobražava na najbolji mogući način. 'Roman o Berlinu' je roman o potrazi za takvim mitskim mjestom. Proljeće je 1989., diljem istočne Europe izbijaju nemiri. Perestrojka je na vrhuncu. U Jugoslaviji traju mitinzi ('događa se narod'), nepunih je deset godina prošlo od Titove smrti. Monika sve to prati s distance, preko njemačkih medija i pisama koja joj stižu od kuće. Riječ je o njenom prvom duljem boravku u inozemstvu, pri kraju je studija i namjerava nastaviti postdiplomski u Berlinu. Priprema se učeći jezik, pohađa predavanja, radi studentske poslove. Tijekom nekoliko mjeseci života u studentskom domu upoznaje ljude iz raznih dijelova svijeta.

U interakciji s njima postupno sazrijeva, propituje kontekst kasnog jugoslavenskog socijalizma u kojem je odrasla, ulazi u ljubavne veze, prekida ih, eksperimentira sa svojom seksualnošću, propituje vlastiti identitet, njene ambicije i ciljevi postupno se mijenjaju. Paradoksalno, u trenutku pada Berlinskog zida, kad Berlin prestaje biti kolektivnim simbolom podijeljenoga svijeta, Monika razmišlja o tome da odustane od svog cilja i vrati se kući. U mali Zagreb. Čini joj se da u nacionalnoj njemačkoj euforiji, u jedinstvenom Berlinu, više nema mjesta za još jednu 'lujku iz Juge' (kako bi rekao Sakib, jedan od likova romana). Paralelno s njenom pričom pratimo živote drugih likova koji se, svatko na svoj način, nastoje odvojiti od svog nasljeđa, od zadanosti mjesta i vremena u kojem su rođeni. Među njima su Patricija, studentica medicine čija se njemačka obitelj, nakon nacističkog poraza, sklonila u Španjolsku, homoseksualac Frank izložen šikaniranju svojih sustanara u studentskom domu, Žu Wei Hui, čiji brat protestira na Tiananmenskom trgu... Povezuje ih perspektiva pripovjedačice koja progovara iz suvremenosti, iz trenutka u kojem konačni ishodi političkih previranja i njihovih individualnih izbora još nisu izvjesni, te iz sadašnjeg trenutka u kojem je tek vidljivo koja su onodobna obećanja ispunjena, a koja iznevjerena. Knjiga će, nadam se, izaći tijekom 2020.