Postmodernistički guslarski ep o vještici Gili iz Dalmatinske zagore 19. stoljeća napisao je književnik i programer iz Zadra Želimir Periš. Kreator društvenih i računalnih igara koji se već bavio 'ženskim temama' (zbirka priča 'Mučenice', 2013.) žiri tportala, koji čine Andrea Milanko, Vanda Mikšić, Anica Tomić, Robert Perišić i Boris Jokić, osvojio je 'neizmjerno razigranim i samo naizgled razbarušenim, a zapravo pomno promišljenim i ambicioznim romanom… koji prošla vremena oživljava da bi nam progovorio o ovome našemu, napose o ženskom traumatskom iskustvu'.

Roman koji Periš naziva 'čušpajzom', sretan jer mu je nagrada poticaj da se usudi biti još luđi i slobodniji u traženju novih formi, čitatelju žanrovski nudi sve, od povijesnog trilera, horora, preko recepata, do interaktivne igre. Prostorno zauzima široko područje od Hercegovine i Dalmatinske zagore, preko Istre, do Beča, a potresna priča o sudbini proganjane vještice, iscjeliteljice i buntovnice Gile sjajno funkcionira kao satira suvremenosti.

'Mladenka kostonoga' uz ostalo je roman o identitetu, osobnom i nacionalnom. 'Gilinu slobodu, ili nemogućnost slobode, uvjetuje njen rod, ali možda i više od toga njeno siromaštvo i njen nepostojeći nacionalni identitet. Društvo takve stvari ne oprašta', ističe Periš.

Četiri godine radili ste na romanu koji se žanrovski ne može usporediti ni s čim u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Koliko ste se oslanjali na povijesne dokumente, koja vas je magija držala, a koja faktografija najviše intrigirala?

To su bile divne četiri godine lutanja, eksperimentiranja, istraživanja i zabave te jako puno čitanja. Radnja romana događa se u 19. stoljeću i obrađuje mnoge naše običaje i vjerovanja, pa sam čitao puno povijesne i etnografske literature, iz nje izvlačio magiju i prepisivao je u roman. Knjigu, koja je nekronološka mješavina priča i dokumenata, pisao sam redom, onako kako će je čitatelji čitati, pa da je i sam mogu doživjeti na isti način, iznenaditi i sebe i čitatelja svakom novom glavom. Ta znatiželja: što će se dogoditi i hoće li Gila na kraju pronaći sreću, to me vuklo dalje.

Vještica Gila je travarica, iscjeliteljica, buntovnica… Na kojim bi praznovjerjima danas uspjela preživjeti i kojim bi se autoritetima najprije zamjerila?

Gila bi se snašla bez problema. Već je i u romanu prikazana njena transformacija iz seoske vračare u gradsku spiritisticu. Forma se mijenja, ali praznovjerje opstaje. Gila bi se i danas bavila gatanjem, to je tržište još veliko, ali bi isto tako prodavala ljekovite preparate putem internetskih oglasa, vjerojatno imala kakav influenserski kanal, predviđala ishode lokalnih izbora i nogometnih utakmica, pa savjetovala političare i nogometaše, imala bi vlastite tretmane protiv korone koji ne uključuju cijepljenje, znala blokirati signale protiv 5G mreža i ugrađenih mikročipova, materijala je sinje more.

Glavnom pripovjedaču posudili ste vlastito ime i prezime i u ruke stavili gusle. Parodirate pankerski i vlastitu autorsku poziciju, ali se pritom, čitateljski je dojam, odlično zabavljate.

Parodija je izniman žanr i obilato se koristim njime u romanu; mnoga mjesta, događaje i likove, uključujući ulogu pripovjedača, parodiram, a onda, ovisno o integritetu teme, ta se parodija čita kao ruganje ili pak kao hommage. U jednom trenutku pišem iz perspektive ninskog pjesnika fasciniranog Petrom Zoranićem, pa parodiram taj jezik i stil pisanja u tom fragmentu teksta, to je istovremeno i komično, ali i hommage korijenima hrvatske književnosti. Na drugom mjestu, oslikavajući scenu iz života Gile djevojčice koja živi u drvenoj kolibi u šumi, pišem jezikom i stilom bajki, posebno braće Grimm i Ivane Brlić Mažuranić, da bih ipak u tu sliku, manje očekivano za bajke, ubacio prizore seksualnog nasilja i teme seksualne slobode. Izvrtanje čitateljskih očekivanja, kršenje pravila koje je sam roman definirao, sve je to dio iste igre.

Anka Revolucionarka titulirana je kao 'istinska junakinja ove knjige': Mala 'pripotentna' brđanka, Gilina 'učenica', pobjegne od kuće i započinje lutanje, od Zagore do Beča, diže pobunu radnica u Zadru… Kako se rađao ženski superpar i koliko je on podloga za iščitavanje romana u feminističkom ključu?

Svi potlačeni svijeta lakše ostvare moć i šansu da se odupru nepravdi udruživanjem. Tako se i Anka i Gila pronađu, to jest susreću nekoliko puta dok ne nastave kao tim. Čitav okvir romana složen je oko tih susreta, Anka u jednom trenutku mitološki važno izgovara (opet parodija) 'triput sam vidjela Gilu' pa opisuje te susrete. Gila i Anka jesu svojevrstan ženski Batman i Robin ili Sherlock i Watson. Istina je to da popularna kultura nije posebno zasićena ženskim superjunakinjama, u tom smislu posebno sam ponosan na to što moja knjiga izvrće ili bar proširuje neke učmale forme stvarajući taj ženski superpar koji se bori na strani potlačenih, protiv nepravde, a oružje mu je ljudska glupost.

Pitanje slobode nameće Gilina tragična sudbina. Koliko je ono danas rodno pitanje? Iz pozicije pisca, kako gledate na imperativ rodne i političke korektnosti?

Onoga dana kad društvo postane rodno i politički pravedno korektnost više neće biti potrebna. Do tada nas rodna i politička korektnost uče ponašanju. Jedino umjetnost smije biti izuzeta od tog pravila jer je umjetnost način istraživanja i prokazivanja opcija i mogućnosti (rodnih, klasnih, nacionalnih...).

Gilinu slobodu, ili nemogućnost slobode, uvjetuje njen rod, ali možda i više od toga njeno siromaštvo i njen nepostojeći nacionalni identitet. Društvo takve stvari ne oprašta. To je jedna od glavnih tema romana.

Jezik je opsesija nekih likova romana. Gdje je u digitalnom dobu odgovornost za zapisanu riječ, bila ona magija, jedina istina koja ostaje, ili laž, baš zato što je zapisana?

Moment zapisivanja zgodna je slika devetnaestog stoljeća. Pismenost je niska, pisanje je rijetko poput magije, pa i sama Gila, koja proživi život zapisujući ljudima magijske zapise protiv uroka i kletvi – nepismena je. Bilo mi je zabavno igrati se motivima pisanja, čitavo jedno poglavlje posvećeno je liku koji se jako muči napisati neki tekst jer se boji implikacija, pregoleme moći i trajnosti koju ima zapisana riječ.

Danas je stvar malo drukčija, moderniji mediji oteli su ekskluzivnost papiru. Danas nije trajno samo ono što se zapiše, već i sve što se slika, snimi, utipka. Sve ostaje trajno dostupno na internetu i nosi odgovornost. To pak ne znači da je sve to, samo zato što je snimljeno ili fotografirano, istina. I u tom se mediju, baš kao i u pisanju, jednako učinkovito laže.

'Mladenka kostonoga' uz ostalo je roman o identitetu, osobnom i nacionalnom. Koliko smo se na razini odnosa prema drugom, tuđem i drukčijem odmaknuli od 19. stoljeća? Ne djeluje utješno činjenica da devetnaestostoljetna epska saga funkcionira kao satira suvremenosti. Je li Hrvatska danas manje okrutno mjesto za život?

Jest, naravno. Stoljeća nose svoj progres i to je jasno čim se usporedi bilo koji fragment života iz devetnaestog stoljeća i danas. Međutim okrutnost društva, nepravedni zakoni, pravila i društvene konvencije postoje i danas. Pogledate li na današnje društvo iz perspektive od recimo stotinu godina unaprijed (a književnost može i to), vidjet ćete koliko živimo u zadrtim, licemjernim, neravnopravnim i nepravednim vremenima, kojih često nismo ni svjesni jer nam se čine svakodnevnima i uobičajenim to-se-tako-radi principima.

Gila vještica je i majka, majčinstvo i roditeljstvo određuju joj sudbinu. Što vam je osobno danas najveći izazov u roditeljskoj ulozi?

Roditeljstvo i praznovjerje vrlo su isprepleteni. Postoje studije koje pokazuju da su ljudi najskloniji praznovjerju kad dobiju djecu. To je razumljivo, uloga roditelja koji treba štititi dijete od zlog svijeta nekad je preteška, vanjski svijet je nadmoćan i roditelji će se nekad prikloniti bilo kakvim besmislenim ritualima (npr.: ogrlica od crvenih koralja protiv zubobolje) jer im je svaka pomoć dobrodošla, a i zato što 'ako i ne radi, nije šteta'. Ali zapravo je šteta velika.

Osobno, najtraumatičniji moment bivanja roditelja trenutak je u kojem vaše dijete, koje ste dotad odgajali u savršenom balonu, zaštićenom od zala vanjskog svijeta, morate prvi put pustiti u svijet, u vrtić ili školu, gdje više nećete moći kontrolirati sliku svijeta koju ono prima. Upoznat će zloću, licemjerje, grabež za moći – a vi tu ništa nećete moći učiniti, i gore od toga – jednog će vas dana suditi po kriterijima koji su mu drugi nametnuli. Taj roditeljski horor jedan je od temeljnih strahova ove knjige.

Ne živite samo od pisanja, kako funkcionira pisac i računalni stručnjak/programer u jednom, kako se nadopunjuju?

Ranije sam to doživljavao kao dvije oprečne pozicije: totalna suprotnost: U informatici je bitno pojednostavniti odnose, rješavati probleme, a u književnosti se stvar bolje vidi ako je isprepletena. Problemi se ne rješavaju, već stvaraju da bi se kasnije mogli razotkriti. Ipak, kako vrijeme ide, čini mi se da su mi neke vještine iz IT-ja pomogle u pisanju, a tu posebno mislim na projektiranje složenih informacijskih sustava (što 'Mladenka kostonoga' zapravo jest), ali i stalnu obavezu učenja novih tehnoloških rješenja, što se preslikalo na učenje novih stilskih tehnika pisanja, kojih je u 'Kostonogoj' pozamašan broj.

Čemu se smijete, gdje nalazite ironiju i humor, kako se održavate u spisateljskoj formi? Kratke priče, noir krimić, guslarski ep. Što je sljedeće?

Humor je sjajan, slojevit i izuzetno učinkovit alat za prenošenje misli i ideja. 'Mladenka' je knjiga puna nasilja i mučnih scena nasuprot kojih je morala biti protkana i veća doza humora da se takvo štivo uopće može čitati, a da ne ostavlja gorak okus u ustima.

Ne bih rekao da je moguće održavati formu. Svaka stvar koju pišem oduzme mi potpunu pažnju na dugo vremena i nakon što se dovrši takav projekt obično mi treba gotovo isto toliko vremena da sve to izbacim iz sebe prije nego se upustim u nešto novo. U ovom trenutku imam neke vizije nove knjige, no priznajem, uspjeh 'Kostonoge' pomalo me i sputava u planiranju.