Dok se prvi fenomen može samo djelomično objasniti recesijom, odnosno smanjenjem budžeta, drugi je već mnogo jasniji. On proizlazi iz programa festivala koji je otvoreno igrao na kartu provjerenih naslova, pazeći pritom da nijednom ne izađe iz utabane staze lako probavljivih ljetnih komada.

Zapravo, teško je ne sagledati ovogodišnje izdanje u svjetlu prošlogodišnje tužne epizode s Euripidovim 'Bakhama' u režiji Olivera Frljića koju je popratio odlazak dijela umjetničkog vodstva festivala. Da podsjetimo, prvo je uslijedio nespretni pokušaj cenzure predstave od strane intendanta Milana Štrljića, no predstava se ipak održala uz odobrenje državnog vrha (?!), da bi ove godine bila posve skinuta s repertoara uz smiješan izgovor da nema dovoljnog interesa publike.

Taj je događaj jasno razotkrio mane splitskog vodstva: pomanjkanje ikakve autonomije u odlučivanju, povođenje za kriterijima koji su blago rečeno politikantski te nedostatak smjera i vizije. U okviru izrečenoga, ovogodišnji program, koji je prije svega obilježila posvemašnja neuzbudljivost, postaje mnogo jasniji.

Dvije svježe dramske premijere nisu dale pretjeranog povoda za ikakvo uzbuđenje: jedna se svela na poprilično nemušti pokušaj suvremenog teatra ('Moje dijete' Mikea Bartletta u režiji Nenni Delmestre), a druga na neoklasično uprizorenje iznimno popularnog teksta (Goldonijeve 'Ribarske svađe' u režiji Vinka Brešana).

Operno-baletna premijera 'Carmine Burane', s tek dvije izvedbe na Prokurativama, također dolazi iz serije lako dopadljivih naslova.

Operne reprize ponudile su solidni 'Nabucco' (jedna od ponajboljih izvedbi cijelog festivala) i grandiozni 'Don Carlos' koji guta peristilsku pozornicu, a splitski anasambl, zajedno s brojnim međunarodnim gostima, dovodi do ruba mogućnosti.

Ostatak festivala donio je pučke naslove 'Cinco i Marinko' i 'Legende od sv. Muhli', stare monodrame ('Cabares Cabarei', 'Mr. Single') te posve nepotreban izlet u estradu (koncert Gorana Karana).

Jedino je koncertni program, stavka koja na Splitskom ljetu nikad nije spadala u prioritete, ponudio bogatiji program uz suradnju s Europskim glazbenim ljetom i doveo umjetnike iz Češke, Francuske, Slovenije…

Zvučna gostovanja (koncert Stefana Milenkovića, Pandurov 'Kaligula', turski državni balet iz Ankare) nisu dovoljna za pokrivanje manjkavosti u domaćoj produkciji, no barem su podsjetila domaću publiku da prisustvuju međunarodnom, a ne lokalnom festivalu.

Izazovi za sljedeću godinu stoga nisu maleni: treba naći novu pozornicu za operu zbog konzervatorskih radova na Peristilu, treba dati smjer drami, baletne i operne naslove prilagoditi ansamblu, a ne uvijek ambicioznim i preuzetnim vizijama pojedinaca. Napokon, treba vidjeti hoće li se ljetni naslovi početi izvoditi u regularnoj sezoni.

Kada bi se krenulo sučeljavati s tim gorućim problemima, možda bi se za nekoliko godina moglo eventualno govoriti i o izvjesnom umjetničkom profilu festivala, umjesto dosadašnjeg anakronog koncepta koje se najbolje može opisati kao 'nudimo malo od svega'.

Da ponovimo, ljetni festival ne bi nikako smio biti zbir populističkih naslova jer se tako opasno približava profilu kakvog provincijskog festivala kojemu predstave služe mahom za uveseljavanje turista.

Splitskom ljetu i matičnoj kazališnoj kući kronično nedostaje hrabrosti i jasnih umjetničkih inicijativa, artikuliranih autorskih poetika te otvorene komunikacije sa suvremenim izričajima koja bi ga napokon trebala izvesti iz obzora lokalnih teatarskih klišeja.