U dvije knjižnice u centru Zagreba nisam mogla posuditi Vaš roman. Svi primjerci su vani, a u Knjižnici Marije Jurić Zagorke knjižničar mi je rekao da je roman uvršten u lektiru za srednju školu. O čemu se točno radi, je li na nekom službenom popisu, je li izborna lektira prema odluci profesora, imate li neku informaciju o tome?

Nema šanse da je na službenom popisu, ali znam za pet ili šest srednjih škola u kojima su profesori hrvatskoga uvrstili roman u prošireni popis lektire i o njemu raspravljaju s učenicima. Ne mogu opisati koliko mi je drago zbog toga, posebno kad pomislim da takvo što iziskuje podosta hrabrosti od profesora. Ipak u tom romanu ima dosta mračnog, poremećenog, 'nezgodnog'. No imao sam priliku i čuti mišljenja nekih čitatelja mlađe generacije. Mogu se oni itekako nositi s tim.

Finalisti književne nagrade roman@tportal.hr

Jedan ste od rijetkih domaćih pisaca koji ima web-stranicu romana, a kad o njemu pišete, već mu tepate 'ČMZ'. Na koji način reakcije čitatelja dopiru do Vas i koliko je ta stranica bitna Vama, ali i promociji romana?

Priznat ću da jako volim čitati bilješke o piscima, osobito one dijelove gdje se govori o kreativnim procesima i navikama. Ponekad mi je to i uzbudljivije od čitanja same beletristike. Pa sam krenuo od pretpostavke da će se moj roman možda nekome svidjeti, a kada mu se svidi, da će ga možda zanimati okolnosti njegova nastanka u najširem smislu. Osim toga, trebalo mi je neko mjesto na kojem ću objavljivati sve što se novoga događa s knjigom iako nisam predvidio da će toga biti toliko. Izolacija mi je neophodna kada tekst nastaje.

No kada stvar konačno izađe, mislim da treba moći komunicirati o tekstu i izvan uvriježenih kritičko-evaluacijskih kanala. Nije mi žao tako uložene energije, dapače. Čini se da je to i čitateljima olakšalo iskazati ono što inače ostaje neiskazano. Često dobivam reakcije mejlom, a još češće izravno. Tako stječem dosta dobar uvid u to jesam li pogodio tamo kamo sam gađao. Osim toga, drugi bitan kanal koji se nedavno počeo otvarati jesu virtualni i stvarni čitateljski klubovi koji niču po hrvatskim knjižnicama. Zamislite što mi znači provesti nekoliko sati u razgovoru s desetak ili dvadesetak ljudi koje jedva da poznajem i koji žele razgovarati o mojoj knjizi i o književnosti uopće.

Kako čitatelji južnije od Zagreba reagiraju na dijalekt u romanu? Sjećam se ne tako davnog skandala oko sinkronizacije crtića kada je kvizaš Robert Pauletić podigao frku oko kajkavskoga. Na koncu, najčitaniji dio Vašeg weba upravo je kajkavski rječnik!

Imam fizičku reakciju kad vidim ili čujem da netko razglaba o tome kako tko smije govoriti, a kako ne. Zijevam, baš jako. Bio sam svjestan da je ubacivanje kajkavskoga u tekst romana, a na kraju i u sam naslov, bilo pomalo rizično. Što ako to nitko izvan kajkavskoga područja neće htjeti čitati? No to nije bio ni približno dobar razlog za kalkulaciju, i u tome sam imao punu podršku urednika Krune Lokotara, inače štokavca. Roman nije mogao ni bez Međimurja, ni bez kajkavskog, točka.

Pa kad je tako, dvojbe nema. Stav je bio 'Ja se neću ljutiti ako nećete čitati tako kako pišem, a vi se nemojte ljutiti što ću ja i dalje tako pisati'. Ili, kao što je urednik rekao 'Kad već tonemo, nek' se tone s fanfarama'. No knjiga je zaživjela jako lijepo u cijeloj zemlji, mnogi nekajkavci guštaju, a ne samo brojni zaljubljenici f kajkafsko rejč. U zadnjoj se fazi rada na tekstu pazilo da se ne pretjeruje, da se bitne replike na kajkavskome ne zaguše i da doista funkcioniraju kao nekakav subwoofer u tonu romana. Također, kajkavskih dijelova je u početku jako malo, pa se njihov broj povećava prema kraju romana.

Kakve su reakcije Međimuraca na roman, posebno na aktualizaciju kajkavskoj dijalekta u sada već vrlo popularnoj prozi?

To je bila druga velika dvojba. Kako će Međimurci reagirati na roman u kojemu se prikazuju i ružne strane mentaliteta, slijepe pjege kolektivnog pamćenja, nasilje? Reakcije Međimuraca, barem one koje sam imao prilike vidjeti i čuti, svjedoče o kakvoj civiliziranoj i kulturnoj sredini je riječ. Jako sam ponosan na to (ako imam takvo pravo). Lijepo je doduše i to što mi se pripisuju zasluge za popularizaciju pomalo zapostavljenog narječja, možda i narječja nižeg prestiža u hrvatskim okvirima. Ali niti sam se ja prvi sjetio toga, niti je teren za to bio nepripremljen. Kajkavski u hrvatskoj književnosti je živ, nikada nije zamro. Možda ga je samo trebalo staviti u nešto atraktivnije okvire. A ako uspjeh ovoga romana potakne pojačani interes javnosti za druge pisce iz Međimurja i kajkavskog područja, nitko sretniji od mene.

Likovi su, dakle, morali govoriti kajkavskim. Bio mi je veliki izazov pokazati kako jedan lokalni idiom kajkavskoga narječja može biti moćan u opisu tragike i emocije, prenijeti ozbiljan sadržaj. Neprestano sam tražio u što prirodnijem razgovornom tonu likova odmak od uvriježenih asocijacija na kumeke, trotline, bedake, zemljoradnike, pomoćnu radnu snagu. I čini mi se da čitatelji reagiraju na svojevrsnu začudnost koja se tako otvorila, spojem neanegdotalnog sadržaja s formom koja asocira upravo na skeč. Rekao bih da je kajkavski bio ključan za prikaz djetinjstva u istoj mjeri kao i legende koje glavnom liku djeteta naposljetku služe kao svojevrsni objasnidbeni obrasci za kaos u kojem se nalazi.

Pročitala sam da će uskoro roman biti preveden na mađarski. Kako će biti riješen dijalekt? Posljednji hrvatski roman s toliko snažnom dijalektalnom komponentom Baretićev je 'Osmi povjerenik', a koliko se sjećam, u makedonskom prijevodu trećićanski je ostao u originalu…

Tako je, roman sljedeće godine izlazi na mađarskom, kod izdavača Napkut u prijevodu Antala Bognara te na slovenskom, kod izdavačke kuće Modrijan, u prijevodu Đurđe Strsoglavec. Upravo se profesorica Strsoglavec bila uhvatila ukoštac s prijevodom 'Osmog povjerenika' na slovenski, pa sam sasvim siguran da je i 'Črna mati zemla' u dobrim rukama. S mađarskim će stvar biti i nešto kompliciranija. Riječ je o potpuno drugom tipu jezika, unutar kojega osim toga nema toliko izraženih dijalektalnih razlika kao što je to slučaj s hrvatskim narječjima. Tu će postupak prevođenja obuhvaćati i nešto arhaičniju varijantu mađarskoga. Uglavnom, mislim da je svima jasno da nisam ni sanjao o tome da će se roman prevoditi na druge jezike. Da jesam, bio bi to čisti sadizam spram prevoditelja.

'Bio sam mnogo djece, a u meni samo malo djetinjstva' citat je glavnog lika Vašeg romana koji se pokušava dosjetiti potisnute traume. Koliko je bitno suočavanje s vlastitim demonima i koliko nam treba hrabrosti da otkrijemo kutije u koje smo zaključali mračne osjećaje i traumatične trenutke?

Čini mi se da smo posloženi tako da na vlastitu prošlost moramo gledati kao na nešto što je blagim prijelazima i postupnim nadograđivanjem iznjedrilo naš identitet, na koji pak gledamo kao na nešto što mora biti stabilno da bismo se snalazili u svijetu. A u romanu polazim od pretpostavke da je ta osobna povijest prepuna oštrih rezova, naglih mutacija, nasilnih poništavanja i građenja od temelja. Da bi unio logiku u taj narativ i da bi sebe prikazao boljim, hrabrijim, poštenijim, glavni lik unosi fikciju i preuzima tuđe priče u gradnji priče o samome sebi. Svako je novo izmišljanje priče za njega poništavanje dotadašnjeg narativa, pa to ide toliko daleko da je on izmišljenim pričama prekrio ono što se stvarno dogodilo u njegovu djetinjstvu. No zaboravljene stvari aktivne su i one se nepozvane vraćaju. Nije toliko bitna hrabrost u njegovu konačnom suočavanju s traumama iz djetinjstva, koliko činjenica da je bio stjeran u kut, da daljnje funkcioniranje nije bilo moguće ako ne uzme dug i detaljan pogled na teret koji je vukao sa sobom cijeloga života.

Tematizirate krivnju koju osjeća dijete zbog smrti roditelja. Kako naše društvo i institucije djeluju u tim situacijama?

Mislim da djeca koja izgube blisku osobu često automatizmom na sebe uzimaju teret krivnje, a bliža okolina još češće nema adekvatan odgovor kada se pojavi pitanje smrti, osobito kada je riječ o komunikaciji s malom djecom. Stvari se pokušavaju racionalizirati, eufemizirati, mitologizirati. A često se propušta jasno reći jednostavna istina koja bi sadržavala i skidanje krivnje s djeteta pogođenog tuđom smrću. U mom romanu dijete upravo zbog toga što mu se nije objasnilo, što je došlo do nerazumijevanja u bitnome oko tih stvari, samo traži objašnjenja i odgovore. I time sebe i druge nenamjerno dovodi u opasnost.

Vidite li svoj roman na velikom platnu? Ne mogu se oteti dojmu o filmičnosti likova demona Hešte i Pujte, bake koja se boji Josipe Lisac, maglovitih i mračnih krajolika uz Muru… Kome biste povjerili režiju?

Kamo sreće da se netko hoće prihvatiti tog posla, samo mislim da bi prvo trebalo napraviti dobar scenarij, ispretumbati stvari. Ovaj tekst naime nije pisan kao roman koji želi postati film kada odraste pa bi se netko kompetentan trebao pozabaviti s time. Kad razmislim, ima tu dosta sceničnosti, ali bome ima i elemenata za koje mi se čini da bi ih teško bilo prenijeti na film. No ima u nas sjajnih filmaša. Svako toliko pojavi se nešto doista dobro. Nemam, naravno, pravi pregled, ali mi prvo pada na pamet posljednjih pet dobrih domaćih filmova koje sam imao prilike gledati. 'Kotlovina' Tomislava Radića, 'Obrana i zaštita' Bobe Jelčića, 'Broj 55' Kristijana Milića, nešto stariji 'Ljudožder vegetarijanac' Branka Schmidta, još stariji 'Nebo, sateliti' Lukasa Nole.

Jeste li proučavali upotrebljava li se fraza 'črna mati zemla' i u kojim kontekstima izvan Vašeg kraja?

Izvan kajkavskog sam tu frazu vidio većinom u starijoj književnosti. Nekoga je progutala ta crna mati zemlja ili takvo što, ne sjećam se točno. Što se tiče međimurskog kajkavskog, to nisam ni morao proučavati, to sam naučio u djetinjstvu. U Međimurju možeš biti pijan kao črna mati zemla, umoran kao črna mati zemla, možeš nekoga zatuči f črno mater zemlo. A kad umremo, onda nas stave f črno mater zemlu. Uzmemo li u obzir da u Međimurju postoji mentalitetski bitna veza čovjeka i njegove zemljice, nije teško rekonstruirati kako se to u tekstu nametnulo kao provodni motiv.

Kako kao mladi znanstvenik koji je svakodnevno među studentima i pisac među čitateljima vidite aktualnu književnu i kulturnu scenu u Hrvatskoj i njezine 'konzumente'?

Budući da predajem kolegije vezane za jezik, nemam uvida u čitateljske navike studenata. Čini mi se da su dobrano opterećeni čitanjem kanonizirane književnosti pa se pitam ostane li im vremena za suvremene i nekanonizirane tekstove. Za neku širu dijagnozu nemam pregled, ali se nekako odbijam složiti s povremenim ogorčenim tezama kako se nikada nije čitalo manje i kako nitko ne čita domaće pisce. Ja to doista ne mogu potvrditi. Čini mi se da postoji zainteresirana i zahtjevna publika, samo što moramo uzeti u obzir i da su njihova očekivanja šira od onoga kako grabi naša produkcija.

Kako god da okrenemo, mala smo kulturna zajednica. Problem vidim dvojako. S jedne strane, mislim da fali pokoji naslov u popisima školske lektire koji bi imao funkciju stvaranja same navike čitanja. Mislim da ne bi trebalo zazirati od uključivanja kvalitetnog fantasyja, znanstvene fantastike, pa čak i horora. S druge strane, čini mi se da postoji nekakav imperativ avangardnosti u hrvatskoj književnosti. To ide toliko daleko da se često posprdno gleda na kvalitetna žanrovska i mainstream ostvarenja pa ih se valorizira po istim kriterijima kao i ostvarenja onoga što možemo nazvati visokom književnošću. Kada se stvari tako insceniraju, naravno da ispada kao da je lako napisati dobar krimić. A nije. Hoću reći, ako dopustimo da se stvori čitateljska navika u širokom smislu, navika gledanja kazališnih predstava i filmova, konzumenti će se više otvoriti i prema visokoj kulturi, onoj koja propituje i pomiče granice slobode u jeziku, žanru, mediju i društvu.

Ulomak romana

Kristian Novak, Črna mati zemla.pdf