Vjerujete li, nakon 40 godina rada, da još uvijek možete stvoriti 'umjetnost za sve'?

Gilbert: Da, naravno. Naši interesi su internacionalni. Umjetnost koju stvaramo ima jake vizualne kodove. Kada posjetitelj ode u muzej ili galeriju i kaže da ne razumije ili da mu se ne sviđa, ipak može na nesvjesnoj razini pročitati znakove. Bitna je interakcija s publikom.

George: Da... još uvijek vjerujemo u tu ideju. Bez obzira na edukaciju, geografski položaj, politička uvjerenja ili religiju, umjetnost bi trebala pripadati svima. Jedino nas takva umjetnost zanima.

Gilbert: Mislim da je to naše najveće umjetničko djelo. Kada smo prvi put izveli taj performans, postavili smo se kao centar umjetnosti. Ali okrenuli smo se i slikarskom mediju, jer smo htjeli nešto ostaviti iza sebe kao materijalni dokaz.

George: Naš život u suštini jest jedno veliko umjetničko djelo. Tako i drugi kažu. Naprimjer, kada se vozimo gradom, ljudi znaju govoriti: 'Vidi, evo živih skulptura.' (smijeh)

U Zagreb dolazite s izložbom 'Jack Freak Pictures'. U fokusu izložbe je motiv britanske zastave. Možete li nam reći nešto više o konceptu izložbe?

Gilbert: Britanska zastava je simbol svega što predstavlja Engleska. Ali bitna je riječ 'freak' u samom naslovu izložbe, jer ponekad u nama, kada zatvorimo oči, leži to jedno drugo biće. Kroz izložbu se proteže i tema o dvoje ljudi, seksualnosti, nacionalizmu, rasnom pitanju, homoseksualnosti i religiji kao dominantnoj temi. Dvije tisuće godina religije nam lažu. Katolička crkva upleće se u seksualnost osoba i misli da može biti glavna i 'među nogama'. (smijeh)

George: Da, crkva se upleće u našu intimu, ulazi u naše sobe. Kako se usuđuje?! Umjetnika zanima istina. Želi biti slobodan kao svako živo biće. Koncept izložbe nije formalistički. Nikada nismo radili lijepe slike, lijepe kompozicije ili koristili lijepe boje. Ove slike predstavljaju prvenstveno vizualna slova koja su namijenjena publici.

Gilbert: Zapravo je za sve zaslužna naša tajnica koja je porijeklom iz Hrvatske i već šest godina pokušava realizirati ovu izložbu. Inače, za nas radi već petnaest godina. Kontaktirala je sa svim značajnim ljudima, od predsjednika države do britanskog veleposlanika. Ona je zaslužna za to što smo danas ovdje.

George: To je mlada, sofisticirana osoba koja živi i u Londonu i Zagrebu, a sada i u Italiji. To je bila njezina životna misija, organizirati našu izložbu u Hrvatskoj. Da, zahvaljujući njoj ova izložba je postavljena ovdje.

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu dugo je građen, a otvoren je za javnost prošle godine. Kako vam se sviđa?

Gilbert: Dobar je... nevjerojatno veliko zdanje i, bogami, ambiciozno.

George: Ovdje bi se dale organizirati fascinantne izložbe.

Poznajete li neke umjetnike i njihov rad iz Hrvatske ili regije?

George: Da, i Bracu Dimitrijevića. I kada je postojala Jugoslavija, u Engleskoj se nije previše znalo o njoj. Nikad nisam upoznao nekog tko je bio u Jugoslaviji. Za nas je to bila zatvorena komunistička zemlja.

Postoji li neki umjetnik kojeg danas favorizirate?

Gilbert: Ne pratimo što rade drugi umjetnici iako je u Londonu suvremena umjetnost postala vrlo velik trend koji već traje preko petnaestak godina. Više smo zainteresirani za sferu povijesti umjetnosti. O umjetnosti smo naučili samo iz knjiga.

George: Umjetnici ne trebaju druge umjetnike. Ponekad se znamo izolirati i ne izlaziti van po nekoliko mjeseci. I samo stvarati umjetnost. Kada izađemo van, sve dobiva neku novu dimenziju, sve je drugačije i nadrealno.

U političkom svijetu stojite na strani konzervativaca. S obzirom da kroz svoj umjetnički rad protežete i političku problematiku, možete li prokomentirati stanje u Britaniji?

George: Jedan od čestih komentara nakon izbora bio je: 'Napokon imamo Gilbert i George vladu.' Tako je glasio i naslov u novinama. (smijeh) Naša politička uvjerenja jesu konzervativna. Ne sviđa nam se kolektivizam, a konzervativna stajališta usmjerena su prema individualizmu. Znamo da većina umjetnika stoji na strani ljevice, ali mislim da je to prejednostavno.

Gilbert: Francis Bacon je bio konzervativac.

George: Njegova izložba bi bila dobra u prostorima ovog muzeja, ali vjerojatno preskupa. Bilo bi prekrasno postaviti njegove radove u ovaj prostor.

Zašto uvijek odijevate odijela?

Gilbert: Zato što ne moramo razmišljati što ćemo odjenuti. Počeli smo ih nositi 1969. godine, a otada nismo puno promijenili svoje životne navike. Znamo čak po nekoliko godina ići u isti restoran i nekoliko mjeseci jesti jedno te isto jelo. Ne koristimo internet, a ni mobitel. Odijela su postala naš zaštitni znak, ljudi nas ne bi prepoznali da obučemo traperice. Zamislite nas u trapericama?! (smijeh) Imamo radna odijela i večernja odijela, a mijenjamo ih svakih pet godina. Čak su mnogi modni dizajneri htjeli kupiti naša odijela.

George: Ne podliježemo modi. Danas je, naprimjer, u svijetu poslovnih ljudi u Londonu trend da ne nose kravate jer je to neka nova američka moda. Ne moramo živjeti u strahu od mode. Oslobođeni smo toga.

Priča se da su vaš imidž preuzeli i glazbenici iz Kraftwerka. Koliko tu ima istine?

Gilbert: O da, da. Kada smo imali performans 'Žive skulpture' u Düsseldorfu 1970. godine, oni su bili studenti umjetnosti i gledali su nas. Pratili su nas posvuda po gradu. Ne samo da su preuzeli naš modni imidž, već i dijelove scenskog nastupa.