'Zatvaranje ljubavi' Pascala Ramberta odigrali su najprije Nina Violić i Goran Bogdan, a nakon njih i Audrey Bonnet i Stanislas Nordey. Gotovo kao domaći odjek hrvatske kulturne sezone u Francuskoj. Neobična odluka da festivalski luk završi baš najmanje spektakularnim gostovanjem, pogotovo još nakon što je zagrebačka premijera publici više-manje jasno dala do znanja o čemu je riječ, isplatila se. Terminska bliskost francuske i hrvatske predstave pružila je publici rijetku mogućnost usporedbe ne samo dva glumačka para, nego i načina interpretacije, rada teksta i prijevoda u vidu njihovog povratnog utjecaja na režiju i igru.

I bez patriotskog navijanja, hrvatska inačica 'Zatvaranja ljubavi' u prijevodu Ivice Buljana nekako je mekša, lakša, zgodnija, romantičnija i u krajnjoj liniji – bolja. Francuska je grublja, bitno grublja i agresivnija, ali i glumljenija na način koji možda dodaje začudnost i samom tekstu i njegovim manifestacijama u glumačkim najprije tjelesnim reakcijama, ali time otvara i sasvim drugo polje djelovanja. Ako zaista tekst i režija Pascala Ramberta žele ići na neku metateatralnu dimenziju i dugom konačnom prizoru raspadanja jedne ljubavne veze teksta dodati fragmente eseja o učinku izgovorene riječi ne samo na publiku nego i na izvođače.

Autor je navodno htio da se njegovi likovi prospu u jeziku, ali je želio naznačiti i neovisnost onoga što govore od kazališne konkretizacije ili mrskog psihološkog realizma, ali mu se u predstavi upravo to i događa na sasvim drugoj razini. Suptilnim sitnim vezom zbilje i kazališne rekreacije, činjenicom da su 'nepomireni ljubavnici' istodobno redatelj i glumica, a čak i u najavama dajući naznaku da je riječ o autobiografskom materijalu, potrošio se dio mistifikacije poželjan za ako ne baš postdramski onda barem rubno dramski efekt ovakvog teksta. Gomila teksta povezana je u poetsku dramu čija struktura bi bila postmoderna samo zašto što je malo drukčija, tj. dovedena do krajnje jednostavnosti gdje se granica između dijaloga i monologa gubi. Ali riječ je ipak o sceni konačnog obračuna u jednoj vezi, gdje se ljudi dovode pred svršen čin i pokušavaju od dvojine ponovno sastaviti singulare.

Kako god to željeli nazvati i kakvim god se okvirima služili, bit je ipak ta veza. A nju se ne može izgubiti, čak ni u prijevodu pa 'Zatvaranje ljubavi' nije 'predstava u/o predstavi'. Zato je treba gledati kao sraz otuđenih ljubavnika, a njezine otklone prema filozofiji jezika i tezama o izvedbenosti jezika u kontekstu kazališta ostaviti za komade koji u tome mogu ponuditi nešto više. Između ljubavi i poezije, likovi se odlučuju za poeziju, s obzirom na to da za predlagača, Njega, ljubav više ne postoji pa je nužno da i u Njezinoj reakciji ona postaje perfekt. No budući da faktički muški glas ima prednost, jer na njegovoj je strani otvaranje i postavljanje situacije, Ona dobiva na dramskoj težini. On i treba zvučati bitno praznije od Nje, jer njegov je monolog plošan i nezavršen, a jezik dvodimenzionalan, krut i neuvjerljiv. Stanislas Nordey iz toga se pokušavao iščupati naglašenom gestom i tehnikom, bitno manje prirodnom od one Gorana Bogdana, koji je stoga u nastupu fragilniji, ali zato i uvjerljiviji. Dok Nordey ustraje u simultanom igranju agresora i žrtve, Bogdan od samog početka, specifičnom dikcijom i stavom koji ispod napada namjerno bitno lošije skriva strah, daje do znanja da je 'Zatvaranje ljubavi' zapravo feministički komad, ali s naslovom.

Ženska je strana ove predstavu oba slučaja snažnija, prvenstveno zahvaljujući samom tekstu koji bez muškog prologa, ili prijedloga, ne bi imao podlogu na kojoj može trijumfirati. Nina Violić to majstorski iskorištava, bitno bolje od Audrey Bonnet koja pretjerano naglašava rukama, ali joj je ostatak tijela potpuno nepomičan pa u ključnim trenucima izgleda čak i groteskno. S druge strane, Nini Violić pomaže i činjenica da su u tekst upisana prava imena glumaca pa njezino 'Gorane!', sa specifično ironičnim prizvukom koji je već pomalo i jedan od njezinih zaštitnih znakova, ima poseban učinak na publiku. Staložena i na korak do nepobjedivosti, Nina Violić napravila je jednu od svojih najvećih uloga, ne čineći, naizgled, gotovo ništa.