Eugen Wassiliwizky, Stefan Koelsch, Valentin Wagner, Thomas Jacobsen i Winfried Menninghaus znanstvenici su s njemačkog Instituta za empirijsku estetiku Max Planck koji su odlučili istražiti neurološko djelovanje poezije na ljudski mozak, a rezultat toga je zanimljiva studija nedavno objavljena u časopisu Social Cognitive and Affective Neuroscience.

Znanstvenici su okupili skupinu Njemica srednjih dvadesetih godina i zamolili ih da slušaju snimke recitiranja pjesama na njemačkom jeziku niza poznatih pjesnika. Znanstvenici su izabrali pjesme, između ostalih, Friedricha Hölderlina, Friedricha Schillera, Theodora Fontanea i Otta Ernsta, ali su ostavili i prostora ženama koje su sudjelovale u eksperimentu da same izaberu neke pjesme što ih žele slušati tijekom istraživanja, pa je uključena i poezija Williama Shakespearea, Johanna Wolfganga von Goethea, Friedricha Nietzschea, Edgara Allana Poea, Paula Celana i Rainera Marije Rilkea.

Dok su sudionice eksperimenta slušale poeziju, znanstvenici su mjerili njihov puls, snimali posebnom kamerom izraze njihovih lica, tražili od njih da pritisnu poseban gumb ako osjete srsi ili im se naježi koža i na razne druge načine bilježili reakciju njihova tijela i mozga na konzumiranje poezije. Cilj znanstvenika bio je istražiti ‘estetsko iskustvo’ koje pruža poezija, a rezultati pokazuju da ona aktivira dijelove mozga koje ne aktivira, primjerice, muzika.

Također se pokazalo da je svaka sudionica eksperimenta u jednom trenutku pritisnula gumb koji označuje da su osjetile kako ih prolaze srsi, a kamere su zabilježile da se kod 40 posto žena naježila koža dok su slušale poeziju.

Znanstvenici su našli i dokaze koji sugeriraju da uživanje u poeziji uključuje podsvjesno očekivanje vlastite emocionalne reakcije na naročito evokativan dio pjesme: oko pet sekundi prije nego bi ispitanice pritisnule gumb za srsi ostali prikupljeni podaci već su pokazivali da slijedi emocionalna reakcija.

Cijelu 71-straničnu studiju možete pročitati na engleskom jeziku na ovoj poveznici.