MLADI FILMOFILI

Zvizdan - snažna emocionalna priča s previše dociranja

Bionic
Reading

Film Dalibora Matanića neuspjeli je pokušaj da se uputi kritika društvu i skrene pozornost na sveobuhvatnu, nadrastajuću ljubav. U ovom je ostvarenju primjetna ta svesrdna borba da ono univerzalno istakne kroz partikularne kategorije što u konačnici završava u klopci stereotipiziranja.

U Zvizdanu, Matanić je grandioznu ljubav pokušao pronaći u etički polariziranim selima, i upravo ta ljubav koja bi trebala biti u prvom planu ostaje u sjeni nenadahnutog politikanstva.

Struktura filma je podjeljena u tri zasebne priče sa zasebnim likovima koje tumače isti glumci. Vremenski se prostire kroz tri dekade, 1991.,2001.,2011.

Prva je priča o Jeleni i Ivanu. Ljeto je 1991. godine. Odnosi između Srba i Hrvata se zaoštravaju, a usred toga se nalazi par, Srpkinja Jelena i Hrvat Ivan. Ova je priča strukturalno izvrsna, a Goran Marković i pogotovo Tihana Lazović, odradili su uvjerljive uloge. Likovi se brzo postavljaju na noge, pa tako odmah vidimo kako energična i dominantna Jelena planira odlazak u Zagreb s prostodušnim, seoskim sviračem trube, Ivanom. U sredini zatrovanoj suprotstavljenim ideologijama, obitelj se umješa u njihov odnosi i to se ispostavi pogibljeno za mladog Ivana koji biva upucan od srpskog vojnika.

Druga je priča smještena deset godina poslije. Lazović i Marković sada tumače druge likove, ona je Srpkinja koja se s majkom vraća u devastirani dom, tinejdžerski razdražljiva, proganjaju ju uspomena na brata koji je poginuo u ratu i zato je kivna na sve Hrvate. Tada upoznaje mladog majstora Hrvata koji radi na obnovi njihove kuće. Prvotni konflikt i napetost između njih dvoje razrješuje se u konačnom, eksplozivnom vođenju ljubavi.

Treća priča smještena u 2011. godinu prikazuje mladog studenta koji se vraća u rodni kraj u kojem se održava rave party. Čudni odnosi objašnjavaju se postepeno kad shvatimo da ima dijete sa Srpkinjom koju je ostavio, vjerojatno pod pritiskom obitelji te sada traži iskupljenje.

Zabranjena je ljubav bezvremenska tema, ujedino i sigurna formula za privlačenje publike. U ovom se aspektu Matanić i potrudio razviti ponešto ambivalentnu dinamiku između glavnih protagonista. Trudio se zaobići klišejizirane i patetične ljubavne priče, ostavljajući u svakoj potencijal ljubavi koja se ispoljava kroz bijeg, seks i iskupljenje. Svi ostali elementi ugrozili su ono što je mogao biti kvalitetan film. Kontekst nacionalne suprotstavljenosti i ideja o pomirenju i nastavku života koja se provlači kroz sve priče djeluje nekako banalno, prvoloptaški i podcjenjuje složeni koncept i kompleksne odnose koji su se pokušavali stvoriti. Čini se da su i oni dijelovi koji rezoniraju snažnim emocijama ipak kontaminirani Matanićevim jeftinim dociranjem u smjeru ''ljubav sve pobjeđuje''.

Iako se čini kako je film htio biti ozbiljna analiza zabranjene ljubavi koja otvara neka pitanja, priča bi ipak bila puno uvjerljivija da se nije išlo u iskorištavanje tog društvenog patosa i već stoputa prežvakane priče o ratu i poraću ( prikazi razorenih kuća, prikazi grobava). Ukoliko se Matanić već odlučio za ovu formu koja bi trebala donjeti ponešto publiciteta i uzburkati javnost, mogao se barem potruditi da sporednim likovima stvori dubinu i slojevitost, a ne da stvara ''crno-bijeli svijet'' samo kako bi iznjedrio svoju superiornu poantu. Ovako smo dobili protagoniste u ne baš originalnoj šekspirovskoj maniri koji se pokušavaju voljeti u zemlji ne baš originalnih likova koji funkcioniraju na već uvriježenoj relaciji četnik-ustaša kroz 30 godina.