• Vaš hvaljeni film ‘Pamtim samo sretne dane' ovih dana igra u kinima. Kako biste ga ukratko predstavili potencijalnim gledateljima?

Radi se o jednom posve drugačijem hrvatskom filmu sa vrlo originalnom premisom; Šutljivi starac sjedi u restoranu i prati razgovore gostiju za stolovima. Ubrzo shvaćamo da je starac zapravo pokojan i da su svi gosti restorana on i njegova obitelj u raznim fazama njegova života. Starac zapravo prati svoj život kao objektivan promatračn te ubrzo shvaća da je u krivu kada je mislio da 'pamti samo sretne dane'. To je film koji većina gledatelja tjera da se zamisle i o svome životu. Što su napravili dobro, što krivo i gdje sve to skupa ide.

• Znamo da hrvatski film - čast iznimkama - nije sadržaj koji puni kina. Što je potrebno napraviti da se to stanje promijeni?

Potrebno je snimati što veći broj filmova koji će se gledateljima svidjeti, koji će im biti zabavni i bliski.

• U filmu je posljednju ulogu odigrao legendarni Radko Polič. Kako vam je bilo raditi s njim?

Bila je velika čast raditi s Radkom i iz prve ruke vidjeti zašto je imao status legende u bivšoj Jugoslaviji. Jedino mi je žao da nije nikada uspio vidjeti gotovi film, vidio je samo zadnju trećinu filma..

• Nekad čudo od djeteta, danas ste etablirani redatelj srednje generacije koji je zagazio u peto desetljeće života. Kako vam se iz ove perspektive čini minuli rad?

Teško mi je suditi o samome sebi pa to prepuštam drugima. Ja sam na svakom filmu nešto naučio i sve je to utjecalo na moj daljnji rad i razvoj kao filmaša i čovjeka.

• Posljednjih dana iz filmskog svijeta stižu potresne vijesti o ponašanju vašeg kolege Dalibora Matanića. Što mislite, što kao društvo trebamo poduzeti da se takve stvari ne ponove?

Svakako moramo stvoriti klimu u kojoj se bilo koje žrtve nasilja ili zlostavljanja neće osjećati uplašeno ili ugroženo ako istupe sa istinom i zatraže pomoć. Kada bi osobe koje zlostavljaju znale da ih gotovo sigurno očekuju posljedice, mislim da bi zlostavljanja u samom startu bilo puno manje.