Životna priča Ivane Kalogjere nagnat će vas da pustite suzu. Ne zbog sažaljenja, već zbog izmiješanih emocija suosjećanja, ponosa i sreće. Ovo je priča o osobi koja je svojim životnim putem, optimizmom i nesebičnim davanjem postala inspiracijom ženama diljem Hrvatske.

Prije nego što je u svibnju 2015. saznala da boluje od raka dojke Ivana Kalogjera bila je sretna žena koja je imala sve, a onda joj se život promijenio u sekundi. Liječnik joj je potvrdio najgore sumnje, ali nije mogla ni slutiti da će se ikada osjećati toliko bespomoćno. Kao da bolest već sama po sebi nije dovoljno teško breme, 54-godišnja Ivana, koja je do tada cijeli svoj život radila kao novinarka, izgubila je posao, a morala je hraniti troje djece.

Ali njezinim problemima ni tu nije bio kraj. Činilo se kao da se cijeli svemir srušio na nju. Zbog iznenadne smrti kolegice s posla, kojoj je bila jamac za kredit, Ivani je stigla ovrha zbog neplaćanja kredita, a nekoliko mjeseci nakon dijagnoze morala se suočiti i sa smrću majke.

Odlučila je potražiti pomoć u udruzi Sve za nju i ondje je upoznala predivne žene s kojima je dijelila probleme i podršku, tužne, ali i vesele trenutke. One su joj pomogle u brojnim trenucima, a tijekom svoje borbe nije se predala ni sekunde te je u ljeto 2016. i službeno pobijedila bolest.

Prvi problem na koji je naišla kada je krenula na kemoterapiju taj je što se nije mogla sama odvesti u bolnicu ili iz bolnice. Ona je, kako kaže, imala sreću što ima divnu grupu prijatelja koji su joj uskočili kada je to bilo potrebno, no svejedno se osjećala nelagodno tražiti druge za pomoć.

Poražavajući rezultati

Nažalost, mnoge žene koje su u njenoj situaciji nemaju tu sreću. Online istraživanje koje je obuhvatilo 541 osobu oboljelu od karcinoma pokazuje kako 10 posto oboljelih nema podršku obitelji, a još je zabrinjavajući podatak da 10 posto njih nema nikakav izvor prihoda. Kada bi uzorak poprimio nacionalne razmjere, Ivana Kalogjera vjeruje da bi ove brojke bile još alarmantnije.

Čime se bavi udruga Nismo same

Zbog niza sustavnih propusta i želje da pomogne ženama koje je zadesila slična sudbina, ali i nepostojanja mjesta na kojemu žene u okviru službenih institucija mogu potražiti pomoć, savjet ili barem pronaći utjehu, Ivana je osnovala udrugu Nismo same za podršku ženama oboljelima od malignih bolesti putem istoimene stranice.

U sklopu udruge pokrenuta je inicijativa 'Nisi sama – ideš s nama!', čiji je cilj oboljelim ženama koje odlaze na kemoterapiju osigurati besplatan prijevoz taksijem, za početak na području Zagreba, s obzirom na to da je istraživanje pokazalo kako svaka četvrta oboljela žena ima problem prijevoza.

'Ovaj sam problem prepoznala ne samo iz vlastitog iskustva, već i iz iskustva drugih žena i bolničkog osoblja s kojim sam tijekom godina razgovarala. Svatko tko je bio na kemoterapiji ne bi smio sam voziti ili ići javnim prijevozom jer je imunitet tada potpuno srozan, a i da nije, to su trenuci kada se osjećate jako jadno', kaže nam Ivana Kalogjera, dodajući kako je upoznala mnogo žena kojima je neophodna ova vrsta pomoći.

'Nazvala me jedna gospođa koju smo vozili na petu kemoterapiju i koja ima tešku životnu situaciju te mi je sva oduševljena prepričala kako ju je u bolnicu i iz bolnice vozio taksi, na što sam joj ja rekla da to i jest cijeli smisao. Njezine riječi su mi se urezale: 'Znala sam da je život lijep, ali da je ovako lijep, da ima ovako dobrih ljudi, nisam znala. Meni nikad nitko nije ništa poklonio.' Mislim da nema ljepšeg osjećaja od toga kad nekome pomogneš', rekla je Ivana.

Mnoge žene se boje potražiti pomoć

Na stranici udruge Nismo same mogu se pronaći oko stotinu ispovijesti brojnih žena koje su preboljele rak ili koje se još uvijek bore s ovom opakom bolešću. Te su se žene odvažile ispričati svoju priču, u nadi da će nekoj drugoj ženi pomoći prebroditi najteže dane. Osim utjehe, na stranici udruge moguće je potražiti pomoć psihijatrice, dr. Maje Vukoje iz KBC-a Zagreb. Psihološka pomoć i psihoterapija nužna je za sve koji prolaze kroz borbu s rakom ili je ona iza njih, a često se događa da oboljeli padnu u depresiju i nakon što pobijede rak.

'U razdoblju moje bolesti puno ljudi mi je reklo da zračim posebnom energijom koja privlači ljude. Bila sam stvarno pozitivna u tim trenucima i svim petnim žilama sam se trudila pobijediti bolest. Kada mi je liječnik rekao da više nemam rak, odlučila sam proslaviti to s prijateljicama, ali sam na kraju kasnila na dogovor jer sam sjedila u autu i plakala. Nakon tog prvotnog šoka pala sam u depresiju. Ovo se nije dogodilo samo meni, već mnogim ženama s kojima sam razgovarala. Meni su prijatelji znali reći da sam bila pozitivnija dok sam bila bolesna nego kad sam ozdravila. Počnete se pitati što ćete raditi sada kada ste zdravi, zašto ste preživjeli, koji je vaš smisao? U tim trenucima je važno potražiti psihološku pomoć', objašnjava Ivana Kalogjera.

Osim kampanje 'Nisi sama – ideš s nama!', u Lila tjednu – Tjednu ženskog zdravlja, organizirana je kampanja 'Budi sebi prva!', čiji je cilj podsjetiti žene na ono na što redovito zaboravljaju, a to je njihovo zdravlje.

'Sljedeći korak o kojem razmišljamo je taj da ženama osiguramo pomoć i kod kuće, jer se u današnjem društvu od žene očekuje da u jednoj ruci drži kuhaču, a u drugoj ruci lavor u koji povraća, da bude i domaćica i majka, da tegli vrećice iz dućana, prošeće psa, uči s djecom, ide na roditeljske sastanke itd. Ja ne kažem da je tako svugdje, postoje i muškarci koji itekako pomažu svojim ženama, no često je problem taj što mi žene mislimo da je to naša dužnost i da će se sve raspasti ako kod kuće nešto ne napravimo', tvrdi Ivana Kalogjera te svim ženama koje proživljavaju njezin scenarij poručuje da staviti sebe na prvo mjesto nije sebičan, već jedini ispravan potez.

Ivana se nada kako će uskoro uspjeti u namjeri da okupi tim stručnjaka koji bi bio dostupan online i odgovarao na zahtjevnija liječnička pitanja žena koje joj se javljaju, a njezina želja je da, bude li osigurano dovoljno sredstava u skorijoj budućnosti, u uslugu prijevoza uključe i muškarce te djecu.

Najčešći problemi i institucionalne prepreke oboljelih

Iako u Hrvatskoj postoji sanitetski prijevoz, uvjeti prijevoza su nedopustivi, niti na njega imaju prava svi bolesnici. Kalogjera upozorava i kako je od korisnica usluge, ali i od bolničkog osoblja, često puta čula primjedbe na vožnju vozača u sanitetskim vozilima, nemogućnost da oboljela osoba sa sobom povede pratnju, a najgore je to što se događa i da bolesnici u takvom stanju u nekim mjestima nerijetko čekaju do kasnih večernjih sati da vozilo dođe po njih u bolnicu.

'U zemljama koje vode računa o svojim pacijentima prijevoz taksijem do bolnice i natrag je posve normalan i na kraju krajeva najhumaniji, što se ne može reći za usluge prijevoza sanitetskim vozilom', tvrdi Ivana Kalogjera.

Posebno ugroženu skupinu, o kojoj nitko ne vodi računa, čine žene koje su tijekom liječenja ostale bez posla. Svuda u svijetu pokreću se razne akcije kako bi se žene oboljele od raka nakon bolesti što lakše i bezbolnije uključile u društvo, no u Hrvatskoj su one osuđene na preživljavanje. Ivana upozorava kako u Hrvatskoj nedostaje evidencija oboljelih, prema kojoj će se jasno vidjeti koliko je oboljelih osoba ostalo bez posla te ih se na neki način zaštiti.

Još jedan u nizu problema hrvatskog zdravstva taj je da Hrvatska nema nacionalni plan ili strategiju borbe protiv raka, što je prema uvjetima Europske komisije trebala izraditi do 2013. godine, a neostvarena obećanja najavljuju se još od 2009. To znači da svaka bolnica i svaki liječnik imaju svoje metode liječenja.

'Nama nedostaje centar u kojem bi oboljeli dobili sve potrebne informacije o svojoj dijagnozi, o tome kome se mogu obratiti za pomoć, što im je činiti, koja prava mogu ostvariti itd. I samo istraživanje koje je provela kolegica Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna pokazalo je da oboljeli smatraju kako su nedovoljno informirani. Ja sam primjerice tek preko korisnica udruge saznala da godišnje imam pravo na dva grudnjaka. Naš je plan u budućnosti napraviti smjernice pomoću kojih se oboljeli mogu informirati o svemu što je važno da znaju i što bi im moglo koristiti', rekla je Ivana Kalogjera.

Količina novca koja se izdvaja za onkologiju još uvijek je ispod europskog prosjeka, još uvijek se predugo čeka da se lijekovi novih generacija uvrste na listu lijekova HZZO-a, a nisu svi lijekovi ni jednako dostupni svim pacijentima.

No pored Vladinih propusta, događaju se propusti koji su nedopustivi, a da do njih ne bi dolazilo, nije potrebno potrošiti ni kune. Životne priče žena koje su saznale za svoju tešku dijagnozu s komada papira koji im je uručila medicinska sestra na šalteru dodatan su šamar za društvo u kojem živimo.