Godina je 1914. i gospođa Di Lelio, supruga vlasnika jednog rimskog restorana, upravo je rodila sina Armanda, ali se nije osjećala dobro. Potpuno je izgubila apetit i nije imala dovoljno mlijeka za bebu. Zabrinut za zdravlje supruge i nasljednika, njezin suprug Alfredo pokušavao je smisliti neko jelo koje bi supruzi otvorilo apetit.
Znao je da su najbolja talijanska jela ona jednostavna, dok se tjestenina nametala sama od sebe. Napokon je došao do zadovoljavajućeg, dotad nepostojećeg recepta i bojažljivo joj ponudio spravljeno jelo. Za divno čudo, ona je već nakon prvog zalogaja živnula i čitav tanjur pojela s velikim tekom. To jelo morao joj je potom spravljati svaki dan. I tako su te 1914. nastale fettuccine all'Alfredo iliti fettuccine na Alfredov način, jelo koje ove godine slavi 110. rođendan.
vezane vijesti
Upravo fettuccine all'Alfredo dokazuju brojne slavne izreke o jednostavnosti kao najtežoj disciplini bilo koje profesije. S obzirom da, umjesto legende, postoji pouzdana priča o tome kako su fettucine all'Alfredo nastale, znamo i točne sastojke tog jela – fettuccine, maslac i parmigiano-reggiano. Čudi? Možda tek laike, jer dobri poznavatelji talijanske kuhinje odavna znaju za čaroliju jednostavnosti jela poput cacio e pepe ili spaghetti aglio, olio e peperoncino.
Alfredo Di Lelio, vlasnik restorana u Rimu u Via della Scrofa, svoje je fettuccine napravio od jaja, prelio ih maslacem i sirom parmigiano-reggiano i, zahvaljujući reakciji supruge, znao da se dogodilo nešto s mnogo potencijala. Naime, rimska kuhinja povremeno rabi maslac u receptima, ali klasične rimske tjestenine poput spaghetta alla carbonara, all’amatriciana, all’arrabiata i cacio e pepe ne.
Di Lelio je otišao i dalje. Fettuccine je napravio od enormne količine jaja i tri vrste brašna, a maslac je bio od trostruko masnog vrhnja, najbogatiji dostupan, dok je parmigiano-reggiano izrezan je iz jezgre koluta tog odležanog sira. Zapravo se radilo o verziji talijanskog klasika fettuccine al burro, s pojačanom dozom maslaca i dodatkom sira. I tako je to jelo postalo jedno od mnogih na Alfredovom jelovniku.
No, ubrzo je započeo Prvi svjetski rat, pa je Rim opustio od turista, sve do burnih dvadesetih, kada su Amerikanci, žudeći za žesticom i vinom nedostupnim kod kuće tijekom Prohibicije, punili parobrode i plovili prema Europi. Među onima koji su krenuli u Rim bile su i tada dvije najveće holivudske zvijezde nijemog filma - Douglas Fairbanks i Mary Pickford, par koji je 1920. tamo otputovao na medeni mjesec. Večerajući u restoranu Alfredo, zaljubili su se u njegove fettuccine i svaki dan jeli u restoranu. Godinama poslije vratili su se u Rim i vlasniku poklonili pozlaćenu žlicu i vilicu s ugraviranim tekstom 'Alfredu, kralju rezanaca, srpanj 1927'.
Međunarodni tisak namirisao je dobru priču i pronio slavu Alfredovih fettuccina diljem svijeta. U roku od samo godinu dana, u Sjedinjenim Državama se u knjizi 'The Rector Cook Book' Georgea Rectora pojavio recept za to jelo, sada pod amerikaniziranim imenom - fettuccine Alfredo.
Drugi svjetski rat zatvorio je rimske restorane sve dok američka 5. armija nije oslobodila grad u lipnju 1944. Dvije godine poslije, Alfredo je prodao restoran u Via della Scrofa dvojici svojih konobara,Urbanu i Ubaldu, kojima je bilo dopušteno zadržati ime restorana. Ali 1950, Alfredo je svom sinu Armandu, bez čijeg rođenja ne bi bilo fettuccina all'Alfredo, na Piazzi Augusto Imperatore poklonio novi restoran koji su nazvali Il Vero Alfredo (Pravi Alfredo), kojim do danas upravlja Armandov sin Alfredo (zapravo, Alfredo III.), zajedno sa svojom sestrom Ines Di Lelio. Alfredo II. prikupio je ogroman publicitet pozirajući kako svojim fettuccinima hrani zvijezde poput Garyja Coopera, Sofije Loren, bračnog para Hitchcock, J.F. Kennedyja, Ringa Starra i mnogih drugih. Na koncu je zaštitni znak imena 'Alfredo’s the Original of Rome' kupio Amerikanac Guido Bellanca, za niz restorana pod tim imenom u Sjedinjenim Državama koji su procvjetali 80-ih.
Oba rimska restorana pod imenom Alfredo i dalje su otvorena. Onaj na Via della Scrofa sada vodi Mario Mozzetti, koji svakog 7. veljače označava Nacionalni dan fettuccina all'Alfredo velikom, svečanom zabavom i pučkom kuhinjom za siromašne. I do danas se u oba restorana mogu naći najbolje verzije popularnih fettuccina.
Pravu karijeru fettuccine all'Alfredo zapravo su napravile u Americi, dok su u Italiji uglavnom ostale na razini rimske turističke atrakcije za američke turiste. Uz pojavu recepta u spomenutoj kuharici, Mary Pickford i Douglas Fairbanks po povratku u Hollywood poslužili su taj specijalitet prijateljima, pa su fettuccine Alfredo ubrzo postale popularne, doduše u novom, američkom ruhu.
Naime, prema talijansko-američkoj kuharici Johna Marianija i Galine Mariani, budući da je američkom maslacu i parmezanu (parmigiano-reggiano nije uvezen u Sjedinjene Države sve do nakon Drugog svjetskog rata) nedostajalo bogatstvo talijanskih originala, u umak je dodano vrhnje kako bi se nadoknadio taj manjak. Ta je verzija postala talijansko-američki klasik.
Supermarketi su u Americi počeli prodavati gotove Alfredo umake, zgusnute brašnom ili kukuruznim škrobom i ponekad napravljene od jeftinih sastojaka. Mnogi lanci restorana također su počeli koristiti gotove umake, a fettuccine pomiješani s ovim praktičnim proizvodom nisu se mogle usporediti s jelom od svježih fettuccina all'Alfredo, spravljenih s parmigiano-reggianom, neslanim maslacem i svježim vrhnjem. A kamoli s rimskim originalom…
