Anja Bolčević djevojka je iz Zagreba sa završenom Školom primijenjenih umjetnosti i dizajna i Učilištem Profokus. Njezino znanje i inspiracija neprestano su rasli, no uvijek joj je nedostajalo 'ono nešto'.

'Još pri završetku srednje škole inspiraciju sam pronalazila isključivo na otoku Pagu. Zbog čestih odlazaka na meni čaroban otok, bilo to ljeti, bilo zimi, usprkos buri, dio mene kao da je malo-pomalo ostajao na otoku. Iako sam neko vrijeme preko tjedna živjela u Zagrebu, a vikendima na otoku, na kojim bih živjela nekim potpuno idiličnim životom, u miru i puna inspiracije, skupljala bih svaki atom snage, sjela u autobus i vratila se u svoj rodni grad, no jedina moja želja bila je što prije vratiti se', uvodi nas u priču Anja.

Tako je sve krenulo, a vrijeme koje je provodila u Zagrebu u mislima i izražavanjem provodila je, kaže, na otoku. 'Odjednom sam počela u svoje dizajnerske i slikarske ideje uklapati tradiciju i 'bijelo zlato' otoka Paga, a to je paška čipka. Oduvijek me fascinirala njezina detaljnost, kao i čistoća, na neki način sam se radom tješila i vraćala svoj duh tamo gdje pripada. Moj završni rad inspiriran je paškom čipkom, no na apstraktan način, prikazujući moju zbunjenost u tom periodu života, kada nisam znala kako napustiti Zagreb, veliki grad za kojim svi žude, i otići u mjesto s otprilike četiristo stanovnika', govori nam.

Prijatelji i obitelj, priznaje, nisu htjeli ni slušati o njezinoj ideji da se preseli na otok. 'Jednostavno je to svima bilo suludo, a slušajući ih, zbrka u mojoj glavi bila je neizdrživa. Duboko u sebi znala sam da samo trebam pričekati pravi trenutak. U propitkivanju same sebe, želja i mogućnosti, htjela sam na neki način dokazati samoj sebi da gdje god bila imam mogućnost raditi ono što volim i tako sam došla na ideju da ću baš u mjestu Mandre na Pagu održati svoju prvu izložbu slika. Tada se moj maleni svijet izokrenuo u nešto najljepše što umjetnik može doživjeti, izložba se pokazala jako dobrom odlukom i s vremenom proširila od moga malog mjesta', zadovoljna je naša sugovornica.

Završetkom jedne ljetne sezone i svakidašnjim slikanjem čipke u raznim kombinacijama na slikarskom platnu, uočila je podatak o upisima u školu čipkarstva i tada se, rekla je, dogodio klik. 'To je bio moj razlog za definitivnu odluku o ostanku. Naravno, ne bi to bilo to da i ljubav nije u pitanju. No dečko je strpljiv, za razliku od mene, pa bi on pronašao način da uspijemo bez obzira na to gdje ja stanujem', objašnjava nam, priznajući da, otkako su započeli vezu, nikada zapravo nisu ni pomislili na život u Zagrebu.

'Početkom nove školske godine, u do sada najneobičnijoj školi u mom životu, započeo je moj novi život. Kako sve na početku izgleda pomalo nemoguće ili ne tako jednostavno, tako je i za mene bilo učenje izrade čipke, ali brzo sam pohvatala osnovne motive, za što je otprilike potrebna godina dana', otkrila je. Uspješno je završila školu za pašku čipkaricu. Jednogodišnji program čipkarstva ne može se završiti bez upornosti, rada i vježbe, ističe.

'Dosadašnji rad bio mi je jednostavan jer na mojim slikarskim djelima ne postoje pravila u izradi čipke, posve su onakva kakvima sam ih zamišljala dok nisam imala nimalo znanja o samoj izradi… ali želim da tako i ostane, bez obzira na sadašnje znanje - moja izrada zauvijek će imati dva načina dok u paškom čipkarstvu postoji jedan s podosta pravila, brojanja i preciznosti. U slikarstvu tražim sve suprotno od toga. Jer, na kraju krajeva, za izradu čipke potrebno je imati bijeli konac, tanku iglu, jako puno vremena i, kako otočani govore, kušin, u prijevodu jastuk. No meni je potrebno uz to imati platno, kistove i boje', pojasnila je.

'Bijelo zlato', kako je često nazivaju, izrađuje se, opisala je, na krutoj površini tako da se uz osnovne niti nadovezuje uzorak iz središta prema van. 'Izrada čipke na platnu ne razlikuje se samo po izgledu i materijalu od one 'prave', već i u trajanju same izrade. Moja ideja je na bilo koji način probuditi tradiciju i bogatstvo otoka Paga. Izradom čipke pokušavam upoznati tu tradicionalnu stranu otoka, a slikarstvom približiti je mladim ljudima i promijeniti stav o 'staroj babinoj čipki u zlatnom masivnom okviru' jer se ona uklapa i u najmoderniji stan, a zatim s vremenom i u pokoji odjevni predmet, no o tome za sada nećemo otkrivati detalje', rekla je Anja.

Mladima bi pod svaku cijenu preporučila život na otoku ili u manjim mjestima. 'Zato što su mogućnosti jednake, samo na drugačiji način. Ako netko smatra da život može biti nešto više od čekanja u koloni, gradskoj nervozi i konstantnom sivilu, što je Zagreb postao meni, ne vidim zašto ne ići nekamo gdje se budiš sretniji. Kad mi netko kaže: 'Pa kak' u Mandrama, kaj tamo uopće radi?', moj odgovor je da sam izlazak koji bih potratila na odlazak u kvartovski kafić zamijenila šetnjom u prirodi, odlaskom na more, druženjem na plažama. Za mene to zvuči kao malo bolje provedeno vrijeme nego što sam ga provodila u Zagrebu, a za neke potrebe, kao što su izlazak u kino i odlazak u kupnju, u blizini imamo Zadar, na kraju krajeva nije ni Split daleko, kao ni Zagreb', ističe.

Vrijeme koje ne provodi stvarajući najčešće joj prođe s dečkom ili u društvu, u šetnji s psom ili kućanskim poslovima. 'No bez obzira na to, na neki način u svemu pronalazim inspiraciju i pokušavam se maksimalno bazirati na stvaranje i samostalan rast. Kao što se gradska gužva u mom svijetu zamijenila susretanjem ovce na cesti, tako sam ispijanje kave, koja mi je oduvijek bila vrsta meditacije u Zagrebu, zamijenila izradom paške čipke. Isprva sam mislila da to i nije najbolja zanimacija za mene, po prirodi ne baš smirenu osobu, i da bi me vrlo brzo i najmanja pogreška mogla izbaciti iz takta, no baš suprotno, ono što sam pronašla u izradi čipke najviše je mir i na neki način terapeutski utjecaj na mene i moj um', zaključila je.