Lana Borčić radi u bolnici, a nije liječnica. Nosi kutu, ali ne 'pika' injekcijama, ne vadi krv i ne propisuje lijekove. Ona već tri godine (u punom radnom vremenu) svakodnevno djeci pomaže slovima, brojkama, knjigama, bojicama, ravnalima. I premda je njezin posao težak i zahtjevan, radi ga s ljubavlju i pronalazi veliku radost kao učiteljica u bolnici. Na početku se prisjetila svog prvog dana ondje.

'Prije otprilike tri godine, nakon porodiljnog, došla sam na radno mjesto učiteljice razredne nastave Područnog odjela OŠ Marjan u bolnici. Kolegica me vodila kroz odjele i objašnjavala kako sve funkcionira. Svakim pogledom na djecu u bolničkim krevetima moje su se oči punile suzama, a u glavi se vrtjela misao da ja to nikako ne mogu raditi. No nakon prvotnog šoka i jakih emocija koje su me obuzimale samim prolaskom kroz bolničke hodnike uvidjela sam ljepotu ovog posla. Ta ljepota krije se u spoznaji da bolesnoj djeci dajete priliku za nastavkom školovanja i donekle normalnog života u teškim i njima nerazumljivim situacijama u kojima su se našla. Pa ako oni tako mali mogu biti tako hrabri, onda mogu i ja. Postanete skromni i zahvalni na svemu što imate u životu', kaže nam Lana.

Pitamo je je li prije odlaska ondje morala ići na neku posebnu edukaciju.

'Rad u ovakvim specifičnim uvjetima zahtijeva niz kompetencija i iziskuje dodatna psihološko-pedagoška znanja, različite 'neobične' metode poučavanja na koje vas nitko ne priprema na studiju. Na našem Međužupanijskom stručnom vijeću (MŽSV) učitelja u bolnici izmjenjujemo iskustva i stječemo nova znanja koja primjenjujemo u svom radu s djecom u bolnici. Naravno, uvijek postoji potreba za daljnjim stručnim usavršavanjem i nadogradnjom u području metodike rada u bolnici i psihosocijalnih tema vezanih uz kronično bolesnu djecu, ali zahvaljujući iznimnom sluhu naše ravnateljice, mr.sc. Zdenke Barović, aktivno sudjelujemo u MŽSV-u učitelja u bolnici, kao i na međunarodnim stručnim skupovima namijenjenim učiteljima u bolnici. Jako je važno osposobljavanje učitelja za rad u specifičnim uvjetima, a u tome veliku ulogu ima i uključivanje naše škole u HOPE - Europsko udruženje bolničkih učitelja, što okuplja učitelje koji rade s bolesnom djecom širom Europe', rekla nam je.

U Hrvatskoj postoji 12 zdravstvenih ustanova u kojima se provodi program Škole u bolnici, odnosno organizira osnovno školovanje prema redovitim ili posebnim uvjetima za učenike oboljele od kroničnih bolesti ili zdravstvenih teškoća koje zahtijevaju stacionarno liječenje ili liječenje u dnevnoj bolnici. Naša nam je sugovornica objasnila kako je organizirana nastava i kako izgleda jedan njezin dan.

'Nastavu održavamo od 9 do 18.30 sati. Vrijeme održavanja nastave prilagođeno je kućnom redu bolnice. Ovisno o zdravstvenom i psihofizičkom stanju svakog pojedinog učenika, nastava se izvodi u skupinama u učionici ili bolničkoj knjižnici i individualno u bolesničkim sobama. Uvijek se savjetujemo sa zdravstvenim osobljem koje je detaljno upoznato s djetetovim stanjem i pratimo njihove upute. Ako je s djetetom odrađeno najmanje 10 sati, imamo ih mogućnost ocijeniti. Izvješće s ocjenama šaljemo njihovoj matičnoj školi, nakon čega nije potrebno da to gradivo učenik ponovo polaže kada se vrati na redovnu nastavu. Time se olakšava hospitaliziranom djetetu povratak u školu, ali i njihovim učiteljima daljnji rad s njime', rekla nam je.

Dodaje da je sada sve podređeno epidemiološkim mjerama, stoga je samim time otežano održavati nastavu kakvu bi svi željeli i kakvu svi poznaju.

Zanimalo nas je kako djeca reagiraju na nastavu u bolnici, vole li učiti, imaju li volju za to.

'Svi se iznenade kada im na vrata sobe pokuca učiteljica. Djeca vole učiti s nama jer im pristupamo individualno i pratimo njihov ritam. Obim gradiva je manji i vrijeme rada je kraće. Učenici nam se povjeravaju, iznose svoje strahove, želje i potrebe. Naša uloga je puno veća od uloge učitelja... ponekad su zagrljaj i osmijeh puno važniji od usvojenosti nastavnih sadržaja. Mnogi od njih reći će vam da u bolnici i nije tako loše', kazala nam je Lana.

Otkrila nam je što to učitelj mora imati osim znanja i senzibiliteta za rad u bolnici.

'Trenutno je to covid potvrda. (smijeh) Kao što sam prije rekla, rad u ovakvim specifičnim uvjetima zahtijeva niz dodatnih kompetencija, iziskuje dodatna psihološko-pedagoška znanja, različite 'neobične' metode poučavanja, snagu volje, kreativnost i fleksibilnost u radu te stalan rad na sebi', ističe.

Otkriva nam što joj najteže pada prilikom rada u bolnici i je li joj teško suspregnuti emocije.

'Nažalost, teške su situacije neizbježne u bolničkom okruženju. U tim trenutcima preplave vas najjače ljudske emocije, a pogotovo zbog činjenice da se tako nešto događa djetetu. Najljepše je izmamiti djetetov osmijeh, utješiti ga, pokazati mu da se život nastavlja usprkos teškim dijagnozama koje ima. S djecom najmanje razgovaramo o bolestima. Pokušavamo im misli s njihovih dijagnoza preusmjeriti na nešto drugo, zaokupiti ih stvarima i temama koje su njima primjerene i zanimljive', pojasnila je.

Objasnila nam je koliko je pandemija otežala nastavu.

'Ni mnogi naši kolege ne znaju da diljem Hrvatske postoje škole u bolnici. I bolesna djeca imaju pravo na školovanje, djetetu je potreban direktan kontakt i zato je Škola u bolnici iznimno važna. Učitelji koji rade u Školi u bolnici već godinama su naviknuti raditi pod maskom, s kaljačama, dezinficijensima i sl. Problem u pandemiji je taj što rad ipak nije kvalitetan kao prije. Morate paziti na distancu, mjere i naputke bolnice. Snalazimo se i prilagođavamo trenutnoj situaciji koristeći sva dostupna sredstva', priznaje.

Suradnja OŠ Marjan s bolnicom traje već desetljećima. Otkrila nam je što je naučila od djece.

'Naša škola ima projekt nazvan Učini pravu stvar. Djeca na redovnoj nastavi u OŠ Marjan, uz vođenje stručne razvojne službe i učiteljicu, organiziraju iznenađenja za rođendan i druge prigodne datume djeci koja su na bolničkom liječenju. Djeca se, ovisno o svojim potencijalima i interesima, kreativno izražavaju tijekom nastave. Stvorena djela šalju se djeci koja su u bolnici preko nas, učiteljica u Školi u bolnici. Cilj projekta je razvoj empatije i osobni rast i razvoj učenika koji pomažu te jačanje psihološke otpornosti djece na bolničkom liječenju. Divno je vidjeti koliko radosti i veselja donesu djeca djeci', poručuje.

Uz nju je još jedna učiteljica razredne nastave u suprotnoj smjeni te 14 nastavnika predmetne nastave. Imaju i izvannastavne aktivnosti prilagođene bolničkim uvjetima i djeci.

'Imamo likovnu grupu, u kojoj djeca izrađuju ukrase za uređivanje bolničkih panoa. Imaju i zajednički prostor za druženje te u njemu mogu provoditi slobodno vrijeme pod nadzorom odgajateljica', kaže nam. Broj djece koja prođu kroz školu u KBC-u Firule varira od tjedna do tjedna. 'Inače bi godišnje bilo do 300, 350 djece, a za ovu godinu ni sami ne znamo koliko će ih biti', priznaje.

Roditelji djece zadovoljni su i zahvalni za njihov rad.

'Roditelji vole popričati s nama, prokomentirati situaciju, pa i požaliti se i olakšati dušu. Važno im je da djeca nastave pratiti nastavu ako su sposobna za rad', naglasila je učiteljica.

Tijekom rada susrela se s lijepim i manje lijepim stvarima, kaže, ali obožava svoj posao.

'Uvijek vas raduje saznanje da je dijete izliječeno ili je bolje te kad vam dijete s osmijehom na licu i veseljem u glasu kaže da danas napušta bolnicu i ide kući. To je trenutak u kojem poželite razrezati tortu i proslaviti. Teško je kad takvo dijete ponovno vidite na bolničkom krevetu za nekoliko tjedana ili mjeseci. Tada se javlja inat i još jača želja da ih razveselite i da se borite skupa s njima', poručuje.

Kad skine bijelu kutu i izađe iz bolnice, mama je dvoje djece i supruga.

'Imam dvoje vrtićke djece pa je moje slobodno vrijeme uglavnom posvećeno njima', zaključuje učiteljica Lana.