U vremenima u kojima su mnoga djeca okružena pametnim telefonima, iPadima, PlayStationima i drugim spravama moderne tehnologije na trenutke čeznemo za time da nađu interes za jednostavne igračke kakve su ispunjavale dane nekadašnjih generacija. Igračke su to koje se čuvaju i o kojima se pričaju priče iz djetinjstva. Takvih jednostavnih, napravljenih od prirodnih materijala i nadasve neobičnih igračaka po nazivom Duga toys možda ne bi bilo da naša sugovornica Tanja Šošić nije išla pješke od Brela do Durmitora.

'Početkom listopada 2019. krenula sam pješke na put od Brela do Bobotovog kuka (vrh Durmitora u Crnoj Gori) sa svojim psom Boškom. Prvih dana pridružila nam se prijateljica Nera Pervan, do Stona, a onda smo opet nastavili sami. To moje putovanje bilo je svojevrsno hodočašće. Kad čovjek ide pješke, stigne dobro upiti sve oko sebe. Stavi vas to u situaciju u kojoj postajete svjesniji svakog trenutka, mirisa, boje, svježine, svega što u tom trenutku postoji oko vas. Tu ste i sad. Oh, tako isprana fraza. A sve se krije u tome. Nekada bi mi se znalo dogoditi da jako dugo nemam nijednu misao, toliko zaokupljena zbivanjima oko sebe; suncem koje prži moju kožu, burom koja nosi mirise svježine, asfaltom koji peče moje tabane, psom koji dašće, svojim dahom. Putem do Durmitora, upoznala sam predivne ljude', govori nam na početku razgovora.

Većinu vremena je, kaže, spavala u šatoru, osim u gradovima, u kojima bi iznajmila stan da opere garderobu i istušira se. 'Moja ruta bila je Brela-Ploče-Pelješac-Dubrovnik-Trebinje-Nikšić-Savnik-Bobotov kuk. Sveukupno se skupilo nekih 400 kilometara u 13 dana hoda plus tri dana odmaranja. Smatram taj put bitnom prekretnicom u životu. Napomenom ili opomenom samoj sebi da što više trebamo biti svjesni. Da nam tako malo treba za sreću, za ljubav. Puštajući ego, dopustiti sebi ljubav. Ego krije nezadovoljstvo. Na putu, u Nikšiću, upoznala sam Nadu Tadić. Žena me žarko željela upoznati kad je vidjela objavu svog kluba PSD Javorak nakon što su me ugostili, dali mi karte za nastavak puta i najeli me. Tu negdje počinje naša priča', prisjetila se Tanja.

'Nada Tadić, zmaj od žene, ponosna roditeljica, planinarka i, kako ona voli reći, škorpija postaje moja prijateljica iz Nikšića. Moji odlasci u Nikšić i Javorak postaju sve češći, druženja sve dublja. Nikšić me očarao ljudima, njihovom susretljivošću i radošću. Stalno sam se vraćala i smatram ga svojim drugim domom. Nada postaje moja partnerica 2020., kad joj predlažem ideju o morskim plišancima. Priučena krojačica velike pedantnosti i pažnje usmjerene na detalje postaje moja partnerica u priči zvanoj Duga toys. I sama znam šivati, ali njoj pripisujem preciznost i strpljivost', pojašnjava.

Dugo traže materijale koje koriste, kaže i priznaje da im je pandemija otežala nabavu pa su se snalazile na razne načine. Kad su zabranili međugradski promet, znale su, otkriva, birati materijale preko videosnimki koje bi im slale vlasnice metraža. 'To je bilo jako teško, jer materijal nikad ne znaš dovoljno dobro dok ga ne dotakneš. Smatram da je taktilan dio naših igračaka namjerno izražen. Tako u posljednje vrijeme koristimo sirovu svilu, koju ljudi zbog grubosti netipične za nju zamijene za jutu. Sirova svila ima grubost, sirovost, ali predivno miriše. Kad bih je trebala opisati, bilo bi to kao miris tek pokošenog sijena', objasnila nam je.

Upravo odabir tkanina čini posebnima njihove igračke. 'Zato ih je prepoznala i Tisja Kljaković Braić. Ono što se krije u izborima tkanina možda je i sama moja osobnost. Biranje tkanina moj je dio posla. Ta sirovost koja mi se stalno provlači životom jednostavno se, eto, našla i na igračkama za djecu. Malo tko bi se usudio, ali ja od toga ne mogu pobjeći. S druge strane igračke uvijek je nešto mekano i nježno. Za taj dio biram kašmir, vunu, pamuk ili frotir. Odabir uspoređujem sa životom. Mnogostran je i ne bih ga dijelila na dvije taktilnosti, na dva osjećaja, na dvije tkanine, ali mislim da je život upravo promjena iz jednog u drugo, igra', smatra Tanja.

Pitamo je kakvim se igračkama ona igrala. 'Moje igračke u djetinjstvu činili su štap, drva iz prirode, kamenje, lukovi, strijele, praćke. Shvaćate li sad kad spominjem svoju 'grubu' stranu? (smijeh) Istina, jednom sam bila u posjetu teti u Njemačkoj i u nedostatku 'moje vrste' igračaka izabrala sam dječju kuhinju. Imala sam lonce, kuhače, tanjure i igrala sam se kuhara. Poslije se to pokazalo kao ključan odabir - postala sam slastičarka u tridesetima te završila i školu Le cordon bleu u Parizu. To je možda bila ona 'mekša' strana mene', priznaje.

Kupci igračaka Duga toys najčešće su mame, tete ili prijateljice mladih majki. 'Premda smo imali i arhitekata koji su kupili igračku za dekoriranje prostora, pa curu od tridesetak godina koja uređuje dnevni boravak dekorirajući kauč našim igračkama. Naši plišanci su veliki i mekani i mogu se koristiti kao jastuk. Vanjski dijelovi imaju skriveni patent (zatvarač) i mogu se skidati i prati. Tako i odrasli zaljubljeni u more kupuju naše igračke. Osim toga, čest su poklon za krštenje ili rođenje', ističe Tanja. Želja im je bila napraviti igračke za cijeli život, a one se zasad prodaju na društvenim mrežama, no uskoro će im biti gotov i web shop.

'Tržište igračaka je po mom mišljenju postalo zasićeno plastikom i nekreativnošću. Takve igračke skoro su jednokratne upotrebe i djeca brzo gube interes za njih. Imam nećaka Borisa i često se igram s njim. Duže se igramo dvjema praznim bocama nego gomilom njegovih plastičnih igračaka. Djeci morate davati prostora za smišljanje, za maštu. Mislim da se stvari možda mijenjaju. Roditelji lude zbog količine igračaka u kući i traže nešto posebno. I inače, taj odnos roditelj - dijete sam po sebi postao je nešto drugačiji. Više se komunicira, recimo. Bar ja tako primjećujem. Odnos je posebniji', naglašava. Kad je pitamo o njezinim vizijama i planovima, kaže da će možda zvučati neozbiljno, ali da ih - nema.

'Pokušavam što više uživati u svakom trenutku procesa, jer svaki dio puta je bitan i poseban. OK, kad bih izdvojila, nešto poželjela bih da u budućnosti ostanemo puni ljubavi prema našem poslu. Sve ostalo samo dođe. Kad volite nešto, ne možete sakriti ljubav i ljudi to brzo prepoznaju. Dalje se puštam svemiru, tom gospodinu, da nas vodi kamo god želi. Bitno mu je samo vjerovati. I pustiti se', tvrdi. Osim što izrađuje igračke, Tanja je jedna od onih zbog kojih imamo čisto more.

'Roneći, vidjela sam puno smeća. Uzela sam stvari u svoje ruke jer ne očekujem ništa od drugih. Inače, u Hrvatskoj postoji taj sindrom da su ljudi jako pametni i inteligentni i vode zanimljive razgovore o tome kako se negdje čini ovo, ono, kako u nas ništa i nitko ne radi svoj posao. Uvijek su krive institucije. Meni dođe da vičem: 'Hej, ljudi, ne očekujte ništa od drugih, uzmite stvari u svoje ruke. Hej, mi smo institucija, mi smo budućnost, mi smo promjena. Ja, ti, naša djeca'', slikovito opisuje.

Ususret joj je prvo izašla Valentina Medić, direktorica Turističke zajednice Brela, i onda se to samo množilo i raslo. 'Čak i EuBeachCleanUp financirao je jednu akciju, a kad kažem financirao, mislim na to da se financira samo zrak u bocama, ostalo je naše volontiranje. A znate li kad sam najsretnija? Kad vidim mlade u akciji, jer me veseli što će im to ostati kao navika. Koji ponos sam vidjela na tim licima, zamislite, kad mogu pomoći velikima... Eto, u to vjerujem. Tako i igračkama želim širiti poruku o moru, o važnosti mora, morskog svijeta i zanimljivostima morskih bića. Zašto bi uvijek samo medo bio faca? Što fali hobotnici? Zamislite zagrljaj s osam nogu. Vauuu', ponosna je.

Osim čišćenja mora, putuje, fotografira i voli upoznavati nove krajeve, pa je lani sama napravila svoj kamper. 'Volim planinariti i obišla sam puno planina u svijetu, jamarim jamama, penjem se i ronim. Uz to, volim kuhati i izrađivati posuđe od gline. Joj, što sve volim, samo da je vremena', tvrdi. I to nije sve - piše kuharicu o divljem bilju.

'Kuharica je spontano došla. Koroni opet pripisujem to što me zaustavila u kretanju pa me vezala za kraj koji je oduvijek bio u meni. Locirala me u moju drvenu kućicu (u kojoj živim zimi) podno najljepšeg zagrljaja Biokova. Moja kućica ima 15 kvadrata, solarnu energiju za struju, kišnicu za vodu. Osmišljena je u skladu s mojim pogledima na svijet. Pa tako imam i kompostni wc. Što je mnogima ludost, a smatram da je to samo neznanje. Kako me već prikačilo ovdje, tako sam počela često promatrati iste biljke svaki dan. Počela su me zanimati njihova upotreba i ljekovitost. Pribavila sam sve knjige koje sam mogla o jestivom i ljekovitom bilju i krenula na put istraživanja', kaže nam.

Kako je slastičarka i ljeti drži restoran, kulinarske tehnike nisu joj strane. 'Učeći, dijelila sam priče na Instagram storyjima i stavljala u naglaske. Tako se ondje mogla vidjeti tjestenina od brašna žira, čokoladna krema s prahom jele, salate s puno cvijeća, mousse od žira s čokoladnim preljevom, njoki od sikavice... Ljudi su me počeli pratiti i malo-pomalo prepoznali su moj rad. Često sam dobivala i pitanja, a tako sam i ja učila s njima. Vidim jake svemirske kalorije u divljem bilju Biokova i kad ga ne jedem, osjećam se osiromašena. Promatrajući sam puno naučila. Promatram istu biljku u različitim vremenskim uvjetima i sezonama. Gledam ih kao svoju djecu, kako rastu, mijenjaju se, uozbiljuju se, cvjetaju, kako podnose buru, a kako sunce. Jeste li znali da neven najavljuje kišu', pita nas na kraju razgovora i zaključuje riječima da uživa u svakom trenutku koji joj je dan te da se smatra blagoslovljenom time što može 'stvarati rukama, vidjeti očima, hodati nogama'.