Damir Bajo i Mihovil Roso upoznali su se prije sedam godina u restoranu Rougemarin, u kojem su obojica radila, a nakon dvije godine pridružio im se Zvonimir Štrk. U međuvremenu su im se putovi razišli, a sastali su se ponovno na novom radnom mjestu na Trešnjevci, na kojem ih je sve iznenadio koronavirus koji je napravio pomutnju i tisuće ljudi ostavio bez posla. Istu sudbinu doživjeli su i sami. No otkaz je u njihovom slučaju bio pozitivna stvar. Dok bi mnogi u toj situaciji pustili kormilo i plakali nad svojom sudbinom, dečki su se, kako kažu, zainatili i odvažili otvoriti vlastiti lokal.

Prije godinu dana bacili su se u potragu za prostorom, digli su kredite i čuvali novac u slučaju da se ukaže prava prilika, što se na koncu i dogodilo. Presladak mali haustor u Jurišićevoj, tik do Trga, pokazao se kao savršeno mjesto za njihov Kai street food bar.

‘Nije nam se više dalo nikome objašnjavati što želimo raditi, što se može postići i čega nedostaje u Zagrebu. Ideja da otvorimo street food bar bila je potaknuta samim prostorom i kuhinjom koju smo zatekli. Snalazimo se u svakakvim kuhinjama, ali ovo je definitivno najmanja s kojom smo se susreli’, kroz smijeh kažu dečki, dodajući da su je prilagodili prostoru i samom ambijentu.

Mali prostor s velikim šarmom

Visoki stolci i drveni stolovi u kombinaciji s efektnim retro pločicama i slikama mlade umjetnice Antonije Maričević, koju su dečki pozvali da osvježi prostor, prvo su što ćete primijetiti kad zakoračite u restoran. Sterilna atmosfera koju su željeli pošto-poto izbjeći razbijena je serijom kolaža koji propituju odnos čovjeka i prirode te odnos čovjeka prema čovjeku uslijed pandemije koronavirusa, dok drugi zid krase zagrebačke kućice nedavno pogođene potresom.

Ova ne tako obična izložba odlično se uklopila u ne tako običan restoran koji je svoja vrata otvorio u srpnju i već privukao veliko zanimanje Zagrepčana koji se svakodnevno pitaju - ‘kai ćemo jesti’.

Otud i sam naziv restorana. Malo zvučno ime koje nosi više značenja – bahat zagrebački stav, ljubav prema hrani, ocean, novi početak… sve ono što i sami vole i cijene.

Ono što je specifično za ovaj mali restoran u centru Zagreba to je što Damir, Mihovil i Zvonimir prilagođavaju atmosferu svojim gostima, želeći da se oni osjećaju ugodno u njihovom prostoru. Zato se nemojte iznenaditi ako u jednom trenu začujete tehno, u drugom rock, a u trećem trenu jazz.

Ni jednog trenutka nisu sumnjali u sebe

U restoranu su po cijele dane pa su željeli stvoriti atmosferu u kojoj će se i oni i gosti osjećati kao kod kuće. Iako ponekad padaju s nogu od umora, ni sekunde nisu požalili zato što su se upustili u ovu avanturu. 'Ako smo mogli raditi za druge po cijele dane, onda možemo i za sebe’, rekli su nam dečki na pitanje kako izdržavaju naporan tempo.

Kao i na svakom početku, nije bilo jednostavno krenuti, ali kad čovjek ima jasnu viziju, dovoljno iskustva, znanja i volje te podršku bližnjih, sve se kockice naposljetku poslože, a svaki dan postaje sve lakši.

‘Željeli smo što prije riješiti papire i krenuti s poslom jer kreće najam, a zadnjih tjedan dana intenzivno smo razmišljali o tome što ćemo nuditi. Koncept je bio da krenemo kuhati, raditi za sebe i pritom se zafrkavati. Odlučili smo pustiti da sve ide svojim tokom i ništa ne forsirati. Dokazali smo na ranijim radnim mjestima da svojom hranom možemo privući goste i da će oni sami doći. Nismo sumnjali u sebe i svoje kulinarske sposobnosti, više smo se bojali papirologije i zakonskih normi koje se moraju poštovati, s čime se ranije nismo morali baviti’, iskreni su dečki koji izvrsno funkcioniraju kao tim i međusobno se nadopunjuju.

Odlična klopa po fer cijenama

Damir, Mihovil i Zvonimir dolaze iz potpuno različitih krajeva Hrvatske - Metkovića, Gline i Zagreba - pa je potpuno logično očekivati da im se razlikuju i stavovi, razmišljanja i ukusi, no to im ne predstavlja problem u kuhinji. Iako su odrasli na različitim kuhinjama, svatko od njih daje ideje i sudjeluje u kreiranju jelovnika koji se mijenja svakih nekoliko tjedana, ovisno o njihovim idejama, željama gostiju i dostupnosti uvijek svježih namirnica.

U trenutnoj ponudi restorana pronaći ćete naan tunu - mariniranu svježu tunu na indijskoj pogačici s picco de gallo salsom, dimljenim tofuom, salaticom i kombinacijom začina furikake, koja izgledom podsjeća na pizzu, no okusom je nešto potpuno novo.

Na meniju ćete pronaći i losos tom yum - marinirani losos u nešto gušćoj verziji originalne juhe s noodlesima, a najinstagramskije jelo u restoranu definitivno su pork bao bansi iliti kineska parena peciva punjena vučenom svinjetinom, BBQ umakom, kikirikijem i domaćim ukiseljenim povrćem s krumpir salatom.

Ljubitelji street fooda sigurno će uživati u japanskom sendviču katsu sando - tostiranom kruhu s mariniranim pilećim prsima u panko mrvicama, s umakom katsu i coleslawom, azijskom salatom sa šunkom, sirom i prženim lukom te hrskavim prženim batatom i ljutim umakom.

Za one koji žure i žele pojesti nešto s nogu ekipa Kaija savjetuje sengulu - flank steak u domaćoj focacci s ukiseljenim domaćim povrćem, umakom sriracha mayo, prženim lukom, salatom i rendanim krumpirom.

Iako se nalaze u strogom centru grada, nisu htjeli nabiti cijene, pogotovo ne u ova neizvjesna vremena, u kojima su mnogima odlasci u restorane - luksuz. Na jelovniku ćete pronaći pet do šest jela po vrlo fer cijenama, koje se kreću od 63 do 72 kune, kao i hladno prešane sokove i piva, kojima možete zaliti ove sve samo ne dosadne street food delicije.

Furaju svoju furku i ne boje se konkurencije

Iako ćete na njihovom jelovniku često zateći azijska jela, dečki tvrde da nisu azijski restoran te kako se ne vole ograničavati u kuhanju pa na meniju nerijetko možete pronaći i neka tradicionalnija jela sa zanimljivim iskorakom poput gregade. Zanimljiv spoj koji se pokazao kao odlična nit vodilja Kai street food bara primjena je azijske tehnike kuhanja i domaćih namirnica iz lokalnih OPG-ova.

‘Ovisni smo o elementima koje imamo u prostoru u kojem se nalazimo i tako se zapravo stvara hrana. Jedino pravilo je da se namirnice međusobno slažu i da je jelo ukusno. Ako je nama neko jelo fino, onda će se ono naći i na meniju’, kažu dečki koji u manje od dva mjeseca poslovanja već imaju svoje vjerne mušterije.

‘Imamo svoj đir i boli nas briga za konkurenciju. Ne želimo glumatati da vodimo restoran s Michelinovom zvjezdicom, ali da kuhamo fino, kuhamo!’ iskreni su Damir, Mihovil i Zvonimir, a iako rade od jutra do sutra, svjesni su da sada rade za sebe i da su sami svoji gazde.

‘Koliko god bili umorni, još uvijek nismo doživjeli da nam se ujutro ne da dignuti iz kreveta i otići na posao. Mali kolektiv je ‘majka’. Funkcioniramo kao obitelj i nemamo više problema koje smo imali u okruženjima u kojima radi velik broj ljudi. Ne trebamo ničije odobrenje i puno se brže realiziraju sve ideje i prijedlozi, što je velika prednost. Također, ranije smo imali problema s autoritetima koje nismo mogli prožvakati jer smo se susretali sa šefovima koji nisu imali pojma o našem poslu’, iskreni su dečki, dodajući da su željeli sami sebi biti i krivci i heroji.

‘Rekli smo sami sebi: ‘Ako uspijemo, bit ćemo šampioni haustora’, kroz smijeh govore dečki, a čini se da im se rizik itekako isplatio.

‘Naš cilj je da gost dođe, popije nešto, ubije se od klope te ode dalje sretan i zadovoljan’, dodaju dečki, najsretniji kad vide da im se gosti vraćaju. Prijateljska lica automatski znače da sve ono što rade, rade dobro.