Ako vam nije jasno, zašto, zaboga, samo vi negativno reagirate na, recimo, miris vanilije koja je apsolutni favorit većine, odgovor bi se mogao kriti u potisnutom negativnom sjećanju povezanom s tim misom (uobičajenom sastojku kolača).

Čak i oni koji nisu ljubitelji romanesknog opusa Marcela Prousta upoznati su s efektom koji je kolačić madeleine izazvao kod njegova glavnog junaka: okusom ga je vratio u djetinjstvo i oživio sjećanja za koja je mislio da su davno izgubljena. Kad god treba objasniti zašto su nam neki mirisi draži od drugih, u tekstovima o parfemima navodi se ta epizoda. Naime, dio mozga zadužen za procesiranje mirisa u neposrednoj je blizini centra za pamćenje pa mirise (podsvjesno) vezujemo uz određena iskustva.

Prilikom kreiranja parfema, i sami 'nosovi' stalno imaju na umu da postoje mirisi s kojima je gotovo nemoguće pogriješiti jer su dovoljno dopadljivi da se svide većini, poput citrusnih nota, laganih cvjetnih esencija đurđice i ruže ili vanilije. S druge strane, mnogo su oprezniji kada parfemskoj formuli žele dodati 'zahtjevne' mirise, poput nota kože ili cvjetnih esencija gardenije i tuberoze.

U tome 'mirisnom grmu' leži razlog zbog kojeg većina komercijalnih i celebrity parfema miriše tako slično, zato ih zaljubljenici u niche parfeme nazivaju 'konfekcijskima'. Parfemski nosovi igraju na dobitne cvjetno-voćne koktele koji možda nisu iznimni, ali sigurno neće antagonizirati široku publiku na koju računaju. Što bi pjesnik rekao, 'lijepi su, ali bez duše'.

Parfemi koji su u mirisnoj povijesti ostavili traga, poput Thierryjeva Angela ili Guerlainova Shalimara, u tom su smislu beskompromisni. Karakternim mirisom i prodornom notom možda izazivaju podijeljene reakcije, ali nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.