Razgovarajući o preživljavanju kraja školske godine s psihologinjom Jasenkom Pregrad, koja je godinama radila u zagrebačkoj II. gimnaziji i poznaje sve teškoće koje djeca imaju u procesu učenja, shvatili smo da instant-savjete za preživljavanje kraja školske godine nećemo dobiti jer ih - nema, piše portal InsideOut.hr

Proces učenja mora se postaviti na zdrave temelje u prvim tjednima polaska u školu, kad s djecom možemo raditi, pisati zadaće, pomagati im. Nakon toga pomaganje je iznimka, kaže prof. Pregrad, i to kada dijete prolazi kroz neku tešku situaciju, bilo da je riječ o obitelji, bilo prijateljima. Tada mu treba pomoći i pokazati suosjećanje

'Kako da učenje ne bude mučenje'
U ostalim situacijama sjedenje za radnim stolom uz djecu nije dobra poruka, to im neće pomoći da nauče postaviti prioritete u životu, kaže prof. Pregrad, među ostalim, autorica programa 'Kako da učenje ne bude mučenje' koji se već godinama provodi u Društvu za psihološku pomoć, čija je dugogodišnja članica.

Svi roditelji žele da njihova djeca budu sretna i bezbrižna pa se trude učiniti ih takvima, jer je zadovoljstvo i bezbrižnost na dječjem licu dokaz da su roditelji dobri, brižni i kompetentni. Nema ničega neobičnog u tom htijenju, kaže Jasenka Pregrad, no pitanje je kako roditelji to postižu - učeći djecu kako se nositi s teškoćama i kako ih rješavati ili, kad je djeci teško, radeći umjesto njih?

Kad radimo umjesto njih, djeca uče da je važno da ona budu bezbrižna, a da će brige brinuti roditelji. 'Pred kraj osnovne škole i u srednjoj roditelj će se', kaže prof. Pregrad, 'tužiti da je dijete nesavjesno, neodgovorno i da ga nije briga za školu i ocjene. Naravno, dijete je naučilo da je roditelj odgovoran i da će ga izvući iz nevolje!'

Roditelji kao pomoćni učitelji
Svjesna da mnogi roditelji u najboljoj namjeri uče s djecom i podsjećaju ih na obveze, naša sugovornica kaže da takva startna pozicija nije podrška djeci jer im time poručujemo da ne mogu napredovati sama. 'Kad uzmemo u obzir duljinu školovanja, pa onda i proces cjeloživotnog učenja koji će svakako zahvatiti mlađe generacije, jasno je da im šaljemo pogrešnu poruku.'

Roditelji su, dodaje prof. Pregrad, s vremenom postali pomoćni učitelji iz raznih razloga. Ponekad gradivo i način na koji je obrađeno nije primjereno dobi i razvoju djece pa im roditelji žele pomoći, a ponekad rade posao djece jer je tako brže i djeca nisu frustrirana.

Izbor je na - roditeljima
Naravno da je roditeljima lakše i brže napraviti nešto umjesto djece, no je li roditeljski zadatak dokazivati da znaju bolje i brže od djece ili da podrže djecu da i ona postanu dobra, brza i efikasna? 'Ako imamo strpljenja i energije u početku, kad se vježbaju vještine učenja i nošenja s teškoćama, onda ćemo većinu života imati puno vremena i energije za uživanje u uspješnoj djeci. Ako u toj prvoj fazi suočavanja s teškoćama ne uložimo vrijeme i energiju, morat ćemo ostatak života raditi za sebe i za njih, mučeći se s njihovom 'neodgovornošću'. Izbor je svakako na - roditeljima', kaže naša sugovornica.

Roditelj koji je odlučio odgojiti dijete tako da se uspješno nosi sa životom pokazuje suosjećanje i razgovara s njim, ali ne nudi odmah gotova rješenja za teškoće, a posebno ne radi umjesto djeteta, čak ni onda kad dijete sjedi s njim i gleda dok roditelj radi, zaključuje prof. Pregrad.

Što možemo i trebamo napraviti?
Kad dijete dođe iz škole, treba ga pitati kako mu je bilo i slušati sve što hoće ispričati - djeci su često važniji osobni događaji nego gradivo, iako i o učenju, ocjenama i zadaći treba razgovarati.

'Roditeljska je uloga pitati dijete što je znalo, kako se dosjetilo pravog postupka ili podatka, razveseliti se uspjehu djeteta, kao i pitati kako se dogodilo da nešto ne zna, da se nije dosjetilo, da se prepalo ili da mu je bilo teško.

Nakon toga slijede pitanja što je za zadaću, kako i kada će je dijete napisati, što mu sve treba da bi je riješilo, gdje će to naći. Dakle', naglašava prof. Pregrad, 'posao roditelja je da pokaže interes za školu, jer time poručuje djetetu da je škola važna, kao i da postavljanjem pitanja pomogne djetetu da razumije kako mu se i zašto događaju uspjesi i neuspjesi u školi, koje su dobre strategije učenja i pisanja zadaća'.

Na taj način roditelji mogu jasno vidjeti što je djetetu lako, a gdje ga treba podržati. 'Ne pomoći, jer pomažemo nekome tko ne može sam i ako djeci previše pomažemo u učenju i pisanju zadaće, poručujemo im da je škola preteška za njih, da je ne mogu samostalno svladati. Tu počinje nevolja sa školskim neuspjehom koja se još ne vidi, ali će se  jasno pokazati u pubertetu. Tada nam djeca više ne daju da radimo s njima i da ih kontroliramo, a ne znaju raditi samostalno, niti vjeruju da to mogu sama', upozorava prof. Pregrad.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.