Ulice koje vode od kolodvora do Terazija prepune su buregdžinica, ćevabdžinica, ali i prodavaonica mobitela. Mobiteli očito polako, ali nezaustavljivo uzimaju prostor ćevapima i šiš kebabu. Nakon posljednjeg zavijutka koji vodi do Česme na Terazijama, središte dvomilijunskog velegrada. Terazije blješte u svjetlu neona brojnih luksuznih butika s dizajnerskom odjećom, a vjetar odozdo donosi miris roštilja. Velikom prometnom arterijom teče neprekidna kolona vozila koja pokazuju tipičnu sliku velegrada u tranziciji. Od skupocjenih Mercedesa i SUV-ova do rasklimanih gradskih autobusa iz socijalističke prošlosti. No, autobusi, Mercedesi, džipovi, neon na izlozima samo su kulise dobrog ili lošeg filma. A hoće li film biti dobar, hoće li se u filmu zvanom 'Beograd' do suza nasmijati kao u 'Tko to tamo peva' ili 'Maratonci trče počasni krug' zavisi od ljudi koje susreće.

- Imate li što lagano za večeru? - upitao sam konobara u restoranu Šešir moj na Skadarliji.
- Ma, što, lagano! Kod nas je sve teško, mesno. - odgovorio je kroz smijeh i započeo nabrajati predjela, čorbasta i manje čorbasta, 'duvan' čvarke, meso s roštilja na dvadeset načina, za začinima i umacima, sve ljuto i papreno, salate s sirevima, papričicama, feferončićima.
- No, ne možete započeti večeru bez 'rakijice'.

Uspio me nagovoriti, ali samo stoga što me privukao njegov opis rakije od kajsije ili marelice. I zaista, priznajem kako me je ta voćna rakija osvojila iz prve. Otići u Beograd, a ne vidjeti Skadarliju i ne večerati u restoranu poput Šešir moj bila bi velika greška. Skadarlija je mjesto kojim nisu zavladali talijanski ili pomodni japanski jelovnici. Meniji u skadarlijskim restoranima vjerojatno se nisu mijenjali od vremena kad su tamo svake večeri sjedili A. G. Matoš, Tin Ujević, Krleža. Zanimljivo je kako se i danas u Šeširu mogu čuti stihovi Tina Ujevića.

U restoran je ušetala dama u odjeći iz tridesetih godina. Šef sale se naklonio, pozdravili su je i glazbenici. Pridružila se orkestru i otpjevala nekoliko starogradskih pjesama, a onda recitirala i 'Nokturno' Tina Ujevića. U restoranu je bilo više stranaca nego domaćih pa sigurno nisu razumjeli stihove, ali im je očito bilo jasno o čemu se radi. Recitacija je bila ugodna, Ljiljana Jakšić, dama koja je pjevala i recitirala profesionalna je glumica koja večerima na Skadarliji daje posebnu notu. Strani turisti ne propuštaju fotografirati se s njom. Ja ne samo da sam se fotografirao, već sam i zaplesao s njome!

Na drugoj strani središta Beograda podrumski je lokal neobična imena – zove se 'Savezno udruženje svetskih putnika'. Riječ je o originalno uređenom lokalu kakvog se ne bi posramio ni London. Pokretač ideje tog lokala bizarnog imena je mladi arhitekt Mirko Stanković. Stare podrumske prostorije uređene su bez puno novca, ali zato s puno mašte. Prvi gosti, ujedno i članovi neobičnog kluba, imali su obavezu nešto donijeti. Bilo da je riječ o komadu namještaja, zidnoj dekoraciji, staroj fotografiji iz obiteljskog albuma. Na taj je način podrumski prostor dobio neobičan izgled kakav se može vidjeti u starim engleskim kolonijalnim klubovima. U lokalu se osim druženja, plesanja i ispijanja pića zbivaju i filmsko projekcije, koncerti džez i klasične glazbe, naučna i književna predavanja. Nije čudo da je 'SUSP' jedno od mjesta na kojem se okuplja urbana krema grada. Pitao sam vlasnika kako se brani od nasrtljivih, kratko ošišanih, zlatnim lancima ukrašenih novokomponiranih parajlijla u pratnji silikonskih ljepotica.

Jednostavno – odgovorio mi je – oni ovdje naprosto ne dolaze. Ničega što bi njih zanimalo ovdje nema, a bogatstvo ovdje nikoga ne obara s nogu. U 'SUSP-u' se prema uzrastu okuplja šarolika publika, od studentarije do pedesetogodišnjaka koji još nisu izgubili volju za izlaske. S obzirom na to da se nalazi u podrumu, pronaći taj očaravajući lokal, ako vas netko ne povede do njega, nemoguća je misija. No stranci koji žive i rade u Beogradu su ga otkrili i redoviti su gosti. Mnogo je zapuštenih podruma i sličnih nikom potrebnih prostora u centru Beograda pretvoreno u zanimljive lokale. Jedan od takvih je i La Revolucion nedaleko od Knez Mihajlove. Lokal je uređen u duhu Che Guevare i kubanske revolucije. Po zidovima su stare fotografije legendarnog revolucionara, no jesu li i njegovi mladi posjetitelji baš ljevičarski raspoloženi, nisam uspio otkriti. No kako bilo, u La Revolucionu posjetitelji mogu uživati u sjajnoj kubanskoj glazbi, a ako se nekome i zapleše, nitko se neće buniti.

Krene li posjetitelj kroz beogradsku noć, a voli modernu glazbu, u neko doba završit će, ako ima sreću da mu netko otkrije skrovita mjesta Beograda, doći i u Šahovski klub Dorćol. Dorćol je oduvijek bio dio Begrada koji nije odisao bogatstvom, ali je zato bio prepun zanimljivih, gotovo filmskih likova. U podrumu koji je davno pripadao Socijalističkom savezu u okviru koga je djelovao Šahovski klub danas je lokal u kojem se okupljaju mladi ljudi, ljubitelji house i slične glazbe. Istina, kad zakucaju sitni sati u Šahovskom klubu Dorćol puštaju se pjesme iz 80-ih; Idoli, Film, Haustor, EKV, a trenutačno je najveći hit 'Šizika' beogradske novovalne grupe Laki Pingvini koja je bila popularna polovicom 80-ih. Lokal možda ima i neko ime, no koje bi ono bilo, nitko mi nije znao reći, jer svi ga zovu Šahovski klub Dorćol. U njemu kao da se vratila atmosfera iz novovalnih 80-ih.

Beograd i njegovi lokali u rasponu od tradicionalnih u kojima je atmosfera, ali i jelovnici, jednaka onima iz tridesetih godina, pa sve do lokala koji bi po svojoj publici i atmosferi mogli biti u bilo kojem europskom gradu, mjesto je gdje se susreću Orijent i Europa. Turska kava i talijanski espreso. Sve je privlačniji turistima. Na beogradskim ulicama mogu se čuti strani jezici, hoteli su puni stranaca, sve je više i hostela. Krene li posjetitelj vlakom iz Zagreba do Beograda, sigurno će među suputnicima, osim mladih Zagrepčana koji idu na neki koncert ili party, biti i stranaca, najčešće mladih iz Europe i Amerike.