Od kraja prošle godine na Vrhovnom sudu države New York traje neobično suđenje na kojem se pojavljuju dvije jednako neobične stranke. Tužitelj, 56-godišnji princ Jefri Bolkiah, punim imenom Pengiran Digadong Sahibul Mal Pengiran Muda Jefri Bolkiah ibni Al-Marhum Sultan Haji Omar Ali Saifuddien Sa'adul Khairi Waddien, okorjeli kraljevski plejboj iz Bruneja, kroz čije je prste procurilo vjerojatno više novca no u bilo kojeg stanovnika planeta Zemlje, nastoji dokazati da je zadnja naivčina kada je riječ o parama. Nikada u životu, tvrdi on, nije potpisivao čekove, a sve financijske poslove obavljala su četiri tajnika i svita savjetnika i advokata, koji su brinuli o njegovih 250 kompanija.

Zaigrani princ trošio je 50 milijuna mjesečno

Tuženi su dvoje prinčevih advokata, britanski bračni par Faith Zaman i Thomas Derbyshire, za koje najmlađi brat brunejskog sultana tvrdi da su ga od 2004. različitim malverzacijama opljačkali za 23 milijuna dolara. Parnica na federalnom sudu započela je prije pet godina, princ ju je izgubio i uložio žalbu, pa je sada stigla do Vrhovnog suda, no nikome nije jasno zašto je Jefri do sada potrošio 100 milijuna dolara da bi dokazao da su ga ’nezahvalne sluge’ osiromašile za tričavi sitniš. Za čovjeka koji je na kuće, zrakoplove i ručne satove spiskao 14,8 milijardi, sporni milijuni doista jesu tričavi sitniš, a trošiti 50 milijuna mjesečno, koliko je polazilo za rukom zaigranom princu, spada već u pravu umjetnost.

Branitelji tuženih advokata, pak, dokazuju da je Jefri patološki lažljivac, koji je u vrijeme dok je bio ministar financija od sredine osamdesetih do sredine devedesetih olakšao blagajnu Bruneja za 14,8 milijardi dolara, utukavši ih u rasipničke orgije bez kraja i konca, te da je optuženi bračni par silio na malverzacije zbog pranja novca i isisavanja iz državne blagajne beskonačne hrpe keša.
 

Tako sve podsjeća na bajku koja počinje onim: Jednom davno, u dalekoj zemlji Bruneji živio je rasipni princ Jefri Bolkiah... I doista, od stoljeća sedmog, na djeliću otoka Borneo na dalekom jugoistoku Azije tragovi su male zemlje Bruneji u kojoj su se članovi kraljevske obitelji 600 godina unatrag ženili i udavali za svoje rođake. Za zemlju koja danas brojem stanovnika jedva dostiže polovinu Zagreba, malo je tko znao i mario, dok 1926. nije pronađena nafta. Nakon što je 1984. izborio nezavisnost od Velike Britanije, sadašnji sultan je već 1987. sa 40 milijardi dolara bio najbogatiji čovjek na svijetu. Od tada je bio stalni posjetitelj londonskih kockarnica i velikodušni sponzor mnogim kasnijim mogulima, od trgovca oružjem Adnana Khashoggija, do poduzetnika Mohameda Al Fayeda, kojemu je pomogao kupiti londonsku luksuznu robnu kuću Harrods. U rasipničkoj groznici kupovao je sve što su mu nudili, a nudili su mu svašta: 17 zrakoplova, tisuće luksuznih automobila, kilograme dijamanata i stotine umjetničkih djela, uključujući Renoira za rekordnih 70 milijuna dolara.

'Palačica' od 1788 soba

Sultanova najveća slabost ipak je bio mlajmlađi brat Jefri. Godine 1983. postavio ga je na čelo Brunejske Investicijske Agencije (B.I.A.) za eksploataciju naftnih izvora, a tri godine kasnije za ministra financija, dok je mali Jefri istodobno gomilao vlastite tvrtke koje su se bavile građevinom i mostogradnjom, kupovao elektrane i hotele kod kuće i u svijetu te uveo satelitsku televiziju.

Nerazdvojni suputnici u hedonizmu, braća su u Ferrarijima jurila ulicama Bandar Seri Begawana, glavnog grada Bruneja, jedrila oceanima flotom jahti (Jefri je jednu nazvao Cice, a pomoćne čamce Bradavica 1 i Bradavica 2), uvozili ponije za omiljeni polo, a s njima i argentinske igrače, igrajući ga ponekad s Princom Charlesom. Stotine nekretnina kupovali su lakoćom kojom obični smrtnici igraju Monopoly, piše Financial Times, uključujući hotele s pet zvijezdica, londonski Dorchester, pariški Plaza Athénée, njujorški Palace, Bel-Air i Beverly Hills u Los Angelesu, kao i međunarodne kompanije poput Aspreyja, čuvene londonske juvelirske kuće koja opskrbljuje nakitom britansku kraljicu. Mali braco Jefri je izgradio palačicu od 1788 soba, čuvenu po ružnoći i neukusu, a za 50. rođendan pjevao mu je Michael Jackson za gažu od 17 milijuna dolara, na stadionu posebno izgrađenom za tu prigodu. Kada bi naručio da ga zabavlja Whitney Houston, dao bi joj bjanko ček s napomenom da ga sama ispuni, što bi ova učinila i napisala 7 milijuna dolara. Braća su rutinski pustošila trgovine Armanija i Versacea, kupujući odjednom po stotinu odijela u svakoj boji. Njihove su terevenke uključivale sve zabranjeno u muslimanskom svijetu, umjesto četiri zakonom dozvoljene žene imali su cijele hareme, a hareme su popunjavali lovci na najseksepilnije žene iz cijeloga svijeta.

Treći brat odlučio zatvoriti pipu

I kao što to već biva u bajkama, na put razuzdanoj braći stao je treći, skromni brat princ Mohamed, glas savjesti i morala, religiozni čistunac i pravi asket u odnosu na ova dva: imao je samo jednu ženu, letio komercijalnim zrakoplovima i čekao priliku da stane na kraj rasipničkom ludilu.

Prilika se pružila 1997, kada je bivša Miss Amerike Shannon Marketic tužila Jefrija i Sultana za 10 milijuna dolara, optužujući ih da su nju i šest drugih djevojaka iznajmili za 127.000 dolara po glavi da bi s uvaženim ličnostima vodile ‘intelektualne razgovore‘, no umjesto toga koristili su ih kao seksualno roblje. Sud je odbacio tužbu zbog imuniteta kraljevske obitelji, no zato su mediji napipali lascivnu sapunicu u kojoj su počeli njuškati i po financijskim stvarima rastrošnog princa. Slijedili su drugi i dugi skandali s prinčevim dojučerašnjim poslovnim partnerima, te se oko njega stezao obruč, tim više što su ga počeli prozivati islamski fundamentalisti. Posebnom je istragom ustanovljeno da je u 15 godina, koliko je bio na čelu BIA-e i Ministarstva financija, prebacio na svoje račune ili potrošio za vlastite potrebe 14,8 milijardi dolara državnog novca. Krenula je serija sudskih tužbi i parnica, u kojima se Jefrie branio činjenicom da je za sve znao stariji brat. A onda je, očito pogođeni, sultan uzvratio udarac.

Sultanovi su advokati i financijaši počeli otkrivati prinčeve tajne račune, kojekakve Barišiće, brunejske Fime i prinčeve tajne firme registrirane u poreznim oazama svijeta. Da bi ušao u trag imovini mlađeg brata, sultan je potrošio 400.000 milijuna dolara, ali upućeni tvrde da je uspio otkriti samo dio prinčeva blaga. Bilo kako bilo, princu je 2000. oduzeta imovina, pa je od tada potajno prodavao skriveno blago da prehrani obitelj, tri od pet legalnih žena i osamnaestoro djece, dokazujući i parnicom protiv bračnog para Zaman-Derbyshire da je žrtva pohlepe i potpuno neuk u upravljanju novcem (školu je napustio u petnaestoj, pa navodno nije vješt u zbrajanju). Oduzete su mu i službene rezidencije u Londonu i Parizu, te se osušio na pukih 20.000 dolara mjesečne rente koliko mu doživotno pripada kao članu kraljevske obitelji.

Princ bi se, dakle, u šezdesetima trebao konačno prihvatiti kakvog posla, ali ’ideja da zarađuje za život’ – kaže njegov pravni savjetnik David Sandy – ’za princa je jednako ponižavajuća kao za ruske aristokrate boljševički čin tijekom Oktobarske revolucije, kada su ih skinuli do kože i usred zime potjerali na ulice St. Peterburga’.