Naime Španjolci su bili iznenađeni time koliko se Inke slade tim gomoljima punim škroba, kao i svestranošću toga ploda. Zahvaljujući njihovim velikim pošiljkama u Europu, Španjolci su započeli pravu revoluciju u sadnji i pripremi krumpira. Njegova velika prednost bili su obilje, zasitnost i jednostavnost priprave. Upravo stoga krumpir je poznat kao spasitelj Francuza od gladi u 18. i Iraca sredinom 19. stoljeća.

S druge strane, zbog njegove velike popularnosti širom Europe, vrlo je teško otkriti tko ga je počeo rezati na štapiće i pržiti u dubokom ulju. Ipak, dobro je poznata ljubav Francuza prema prženim krumpirićima. Još davnih dana pržili su ih ulični prodavači na najstarijemu gradskom mostu Pont Neuf, gdje su ih prolaznici jeli iz papirnatih vrećica, premda nisu bili oblika u kojem danas poznajemo tradicionalni pommes frites.

Neki tvrde da su prženi krumpirići belgijska izmišljotina, točnije navada koja potječe iz 17. stoljeća, iz kraja uz Meuse, rijeku koja izvire u Francuskoj, teče Belgijom, a u Nizozemskoj se ulijeva u Sjeverno more. Tradicija tamošnjih riječnih ribara je prženje ribe, nešto što im je uskraćeno za zimskih mjeseci, kad se rijeka zamrzne. Zbog toga su – legenda kaže – za tih hladnih dana u zamjenu počeli pržiti krumpiriće te su ih rezali u obliku ribica.

Isto tako, tvrdi se da su u tom kraju pržene krumpiriće 'otkrili' američki vojnici koji su prolazili južnom Belgijom za Prvoga svjetskog rata. Budući da je prevladavajući jezik tog dijela zemlje valonski, odnosno lokalna verzija francuskog, slasne su krumpiriće nazvali - 'francuskima'. Vrativši se kući, sa sobom su uz recept za svoje fino otkriće donijeli i ime 'french fries'. Ili barem tako vjeruju Belgijci.

Da mnogima prženi krumpirići nisu tek trivijalna pojava, već neizostavan dio popularne kulture, potvrđuje i Frietmuseum u belgijskom Brugesu. Muzej, koji je 2008. osnovao Eddy Van Belle, posvećen je povijesti krumpira i pommes fritesa te sam sebe ponosno opisuje kao 'prvi i jedini muzej posvećen prženim krumpirićima'. Postav pokušava odgovoriti na tri pitanja - odakle dolazi krumpir (povijesna činjenica), potječe li pommes frites iz Belgije (odgovor je nedvojben, barem što se tog muzeja tiče) i koja je tajna savršenih pommes fritesa (odgovor daju vlasnici najpoznatijih belgijskih štandova za prženje krumpirića).

Van Belle je prethodno otvorio još dva muzeja u Brugesu, oba smještena u istoj zgradi - Choco Story, posvećen čuvenoj belgijskoj industriji čokolade, te Lumina Domestica, koji udomljava Van Belleovu kolekciju od 6500 svjetiljaka. Potaknut uspjehom Choco Storyja, Van Belle je proveo istraživanje o isplativosti otvaranja muzeja posvećenih fritesu te je, ohrabren rezultatom i time da u svijetu ne postoji nijedan sličan, krenuo u taj projekt. I nije požalio, jer danas njegov muzej bilježi mnoštvo posjetitelja.

Dodatnu vrijednost Frietmuseuma predstavlja i činjenica da je smješten u gotičkoj Saaihalle iz 1399., nekadašnjem sjedištu trgovine vunom, jednoj od najstarijih zgrada na popisu svjetske baštine u povijesnom središtu Brugesa. Neposredno prije otvorenja muzeja, zgrada je temeljito obnovljena, a postav se proteže na njezina tri kata.

Da se ne bi sve svelo na povijest i muzejske eksponate, domaćin se pobrinuo da posjetitelj ima prigodu i kušati prave belgijske pržene krumpiriće. Naime u sklopu muzeja nalazi se Frietmuseum fry shop, koji krumpiriće služi kao tipični belgijski ulični kiosk specijaliziran za tu poslasticu. Budući da su prženi krumpirići sjajni 'u društvu', tu je i ponuda najrazličitijih sitnih zalogaja, lijep izbor hamburgera te bezalkoholnih pića i piva.