O ukusima se, znamo, ne raspravlja - dok jedni više vole žutu, drugi glasno i legitimno navijaju za zelenu. No pri susretu sjevera i juga nerijetko se postavlja pitanje o čemu je riječ, jer u Dalmaciji se lubenica uglavnom naziva dinjom, a žuta je srodnica iz nekog razloga zaslužila još niz imena – dina, melon, pekun, pipun, pepun…

Iako pripadaju redu krastavaca, lubenica i dinja, te daleke srodnice općenito se smatraju voćem bez kojega je ljeto gotovo nezamislivo. Osim što hlade, osvježavaju i hrane, obje sadrže niz korisnih sastojaka što povoljno utječu na probavu, jetru, srce, krvotok i bubrege. Jasno, o tome ne razmišljamo u djetinjstvu kad se prvo zaljubimo u onu veću i slađu zavodnicu, zbog koje nemilosrdno tjeramo očeve da kupe najteži primjerak što na kuckanje prstom najbolje odzvanja i koju tek uz najveće muke roditelji uspijevaju donijeti do kuće te ugurati u hladnjak.

Način na koji se samo jedna kriška te crveno-zelene ljepotice cijedi niz bradu i lijepi prste malotko nema upisan na stranici intimnog životnog spomenara. No gotovo je čudesno da biljka koju čini više od 90 posto vode može napraviti takav nered. Srećom, u njoj se uživa ljeti pa je nakon te poslastice kupanje u moru, rijeci ili jezeru gotovo ritualno.

Lubenica je pustinjska, tropska biljka podrijetlom iz središnje Afrike, odakle se preko Bliskog istoka proširila u Indiju, Kinu i Europu, gdje je pak najrasprostranjenija u Makedoniji i Grčkoj. U nas se najviše proizvodi u dolini Neretve i Slavoniji, a broj hektara pokrivenih tom jednogodišnjom bundevom svake godine raste.

Niskokalorična namirnica uz vodu i šećer sadrži vitamin A, vitamine B1 i B2, vitamin C, kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo te cink, a svježinu duguje jabučnoj i limunskoj kiselini. Zbog svega nabrojenog idealna je za lučenje otrova i čišćenje organizma, a osim sama, jede se u voćnim salatama te stavlja u razna pića.

Ostatak teksta sa zanimljivim receptima pročitajte na ordinacija.hr.