‘Koja zabit!’ rekla je Ivana dok smo slijetale na aerodrom i ustanovile da u Siem Reapu, koji nije glavni, ali je najljepši grad u Kambodži, nismo iz aviona vidjele ni jednu zgradu.

‘Koja zabit’, ponovila sam ja kad je po nas došao ‘taksi’ od hotela. To nije bio automobil, već tuk tuk, koji je jedva krenuo pod težinom naših kofera.
U toj vožnji od aerodroma imale priliku vidjeti grad u koji smo došle, treskati se zbog loših kotača na lošim cestama, ali i udahnuti tone prašine koja se dizala oko smiješnog vozila.

Sve smo preživjele i brzo zaboravile jer su nas na recepciji hotela srdačno dočekali, preuzeli našu prtljagu i prije smještaja u sobu uputili nas na kmersku masažu dobrodošlice.

Kmeranke su, poput Tajlanđanki, njegovane i od djetinjstva posvećene umijeću masiranja. Međutim, ta kmerska masaža bila je jedno od najčudnijih iskustava jer su njihove spretne ručice bile puno temeljitije od svih masaža koje smo dotad isprobale. Na našem zadnjem putovanju, u Tajlandu, obijesno smo išle na sve uljne masaže, masaže tijela na rubu kiropraktike, čak masaže ušiju s posebnim čišćenjem pomoću svijeće. Međutim, nikad nisam doživjela da mi se terapeutkinja pola sata posveti pipkanju pupka i istraživanju jajnika i trbušne šupljine, a onda krene prema zoni koja graniči s lascivnim, tako da nisam znala trebam li je zaustaviti ili ohrabriti da nastavi. Budući da je Ivana bila na drugom kraju sobe sa svojom maserkom i nisam čula da se buni, pomislila sam da možda pretjerujem, umišljam si svašta ili sam preosjetljiva jer ipak je to samo besplatna masaža dobrodošlice.

No kad smo izašle iz sobe za masažu, Ivanin zbunjen izraz lica dao mi je do znanja da je i njezina maserka radila po istom programu: ‘Šta su to one zapravo nama radile?!’ prokomentirala je kroz smijeh i nelagodu, a onda smo dugo razmišljale bi li kmerska masaža u Hrvatskoj bila legalna ili ne.

Vratile smo se na recepciju i shvatile da su oni tom masažom zapravo željeli odugovlačiti. Obavijestili su nas da naša soba još nije spremna i da iz nekog razloga ne možemo ući prije pet sati popodne. Budući da je bilo tek 11 sati, palo nam je na pamet da bismo mogle poći na vožnju balonom i vidjeti sve hramove iz zraka.
Ispunile smo si tu želju za samo 15 kuna, a ugodno su nas iznenadile i ostale cijene u Kambodži: sat vremena leta helikopterom možete si priuštiti za samo 600 kuna, pravi Hermesov novčanik za 300 dolara...

‘Mi smo carice!’ oduševljeno smo se vrtjele po outletu u kojem nisu bile kopije, već je to roba s minimalnim greškama kao što su krivi šav unutar torbice, recimo unutar fine Diorove torbice kojoj je zbog toga cijena umanjena četiri puta. Volimo Kambodžu.
Kad smo se konačno smjestile u hotel, dali su nam papir da se upišemo u listu gostiju, a mi smo se počele smijati kad smo vidjele što su sve ljudi upisivali u rubriku ‘Zanimanje’. Bila je to kreativnost na djelu, pa su osim nas dvije u hotelu odsjeli i ‘president’, ‘hypnotist’, ‘rock star’ te ‘svećenik’ iz svih dijelova svijeta.
Prvi dan večerale smo u hotelu i oduševile se, ali o hrani u Kambodži bih mogla napisati više od zadanih 5.000 znakova.

U srcu Siem Reapa, u Pub Streetu, postoji mnogo lokala na principu roštilja, gdje turisti dobivaju nauljenu vruću kupolu od inoksa i komade mesa zmije, krokodila ili navodno klokana koje sami peku i kušaju. Klokan nam je bio najbolji i naručile smo još veliku dodatnu porciju, iako smo se pitale što bi klokani radili u Kambodži. Tko zna, možda je ovaj naš klokan lajao ili je to meso štakora za koje smo čule da je poslastica u ovoj zemlji, baš kao i pačići u fazi netom prije nego što se izlegu iz jaja. Nas dvije smo, međutim, favorite pronašle u jednom tradicionalnom restoranu u blizini Old Marketa gdje smo naručile savršenu juhu s velikim komadima mesa krokodila, uz koju se kao glavno jelo odlično slažu baby-jastozi.

U klubovima smo Ivana i ja bile prava atrakcija. Ionako visoke čak i za hrvatske prilike, za naš prvi izlazak u klub Zone One još smo obule i štikle. Dobro raspoloženi Kmerani najprije su nas promatrali kao da smo nakaze, a onda nam prišli te nam se čak - udvarali.
‘Imaš li dečka?’ upitao me jedan, natprosječno visok Siem Reapac.
‘Nemam’, rekoh iskreno.
‘A bi li željela imati dečka u Kambodži?’ bilo je ujedno pitanje i ponuda. Nisam ga željela uvrijediti, pa sam rekla: ‘To ne bi bilo moguće. Kambodža je jako daleko od Hrvatske.’ ‘Pa što onda. Imaš li mail?’ bilo je njegovo rješenje.

Idući dani protekli su u obilasku hramova. Vodič nam je objasnio priču o demonima koji su ukrali kraljevima besmrtnost, o božici Apsari i o kmerskom carstvu, hramovima koje je 30 godina gradilo 400 tisuća ljudi. Nakon propasti carstva, hramovi su zapušteni, neki i razrušeni, a nastanila ih je vegetacija, pa su danas zidine hramova obgrljene korijenjem divovskog drveća najveća atrakcija.

S vodičem smo otišle i u džunglu, na slapove i u ribarska sela, ali o svemu tome može se napisati knjiga. Zato ću priložiti fotografije i od srca preporučiti da odete tamo, a zapisati samo ono zbog čega me Kambodža promijenila.

Naime, za vrijeme našeg boravka u Siem Reapu nastale su demonstracije. U jednom trenutku vodič se uplašio za našu sigurnost i odlučio nas povesti svojoj kući. Bila je to privilegija, vidjeti kako zapravo ljudi tamo žive. Brojna obitelj pod jednim krovom, bez struje, bez WC-a, s jednom vanjskom prostorijom u kojoj se kuha na otvorenoj vatri i jednom pumpom za vodu na sredini dvorišta.

Ljudi su u Kambodži siromašni, ali kad nam je naš vodič, naš prijatelj Sean objasnio što ga zapravo tišti u životu, raznježile smo se i shvatile da mi možda nikad nećemo imati njegovo bogatstvo.

‘Volio bih imati više novca’, rekao je Sean. ‘Ovako radim po cijele dane da prehranim četvero djece, a kad dođem kući već je mrak i ne mogu vidjeti svoju lijepu ženu’.