Na spomen roštilja ili gradela u većine se muškaraca bude svi oni animalni i atavistički, davno rudimentarni nagoni. I griješimo ako ustvrdimo da je riječ samo o gastronomskom doživljaju, načinu pripreme hrane ili obroku – stvar je daleko iznad puke trivijalnosti.

Kad usporedimo pećinskoga čovjeka i suvremenoga majstora roštilja, razlika ne može biti veća. Dakle, prvi je opčinjen vatrom pa s gotovo religijskim zanosom prinosi žaru odabrane komade krvavog mesa. S druge strane, civilizacijski je iskorak svima dobro poznat. Danas se uz meso ponosno roštilja razno povrće, gljive, pa čak i voće! Osobno to doživljavam kao evolucijsku stranputicu ili barem tešku uvredu, ali poput svakoga stručnjaka od roštilja - šutim i roštiljam dalje.
Ovaj način pripreme hrane nerijetko nalikuje svojevrsnoj gastronomskoj predstavi. Odvija se između ručka i večere ili je dio cjelodnevnoga događanja u prirodi, na dvorištu ili terasi. No uloga mjesta je, složit ćete se, neobično važna. Uostalom, kao i broj. Roštilj za dvoje, troje ili četvero naprosto se ne čini ozbiljan. Optimalna se brojka kreće između šest i deset osoba. Kad ste jednom odabrali goste – jer nije svatko za roštilj – ne zaboravite da ih pozivate na društveno događanje koji Anglosaksonci nazivaju barbecue party.

Nakon što ste odabrali društvo, mjesto i vrijeme, treba se pozabaviti mesom. Jasno, pod uvjetom da ostalom opremom već raspolažete. Električni roštilj ne smatram nikakvom opremom, a ne volim ni onaj plinski. U oba slučaja nedostaje šarm vatre, miris dima, uzbuđenje pripreme i nepredvidivost žara. Vatra, odnosno žar te rešetka ili ploča oprema je bez koje naprosto ne možete. Na vječno pitanje, drvo ili ugljen, odgovaram: bolje dobar, čvrst, ne prestar drveni ugljen, nego loše i mokro drvo. No izbor goriva treba odgovarati vrsti mesa.

Vinova loza, s malom količinom bora, zapaljena na pregrijanu kamenu, savršena je za plavu ribu poput srdele ili skuše. Bijela riba, osobito veći komadi, trpi dodatak drvenog ugljena u jednakim omjerima s borovinom i lozom.Veliki škampi, hlap ili pak jastog idu isključivo na lozu. Drugo ne pomišljajte jer rezultat je strašan. Perad, domaća i divlja, nije osobito pogodna za roštilj. Iznimka su pileća krilca, koja, uz mnogo muke i iskustva, mogu biti prava poslastica. Janjetinu treba pripravljati na mladom drvetu, nikako na ugljenu, jer će odveć visoka temperatura uništiti strukturu mesa.  Teletina i junetina dobro reagiraju na ugljen, ali onaj pravi, drveni.

Kraljicu roštilja, svinjetinu volim pripremati na pola količine suhih, ne presušenih drva i isto toliko drvenog ugljena. Kotleti, lungići, rebarca, carsko meso, odresci, ficleki i na kraju vratina – prva među jednakima. Mislim da iskusnim konzumentima roštilja ne treba pojašnjavati poziciju svinjske vratine kao najboljeg izbora. Treba je jesti uz krišku prepržena kruha na roštilju, a trpi i malu količinu sitno mljevena crnog papra, posutog neposredno nakon uklanjanja s vatre. Dobro se sljubljuje i s crvenim, svježe narezanim lukom, domaćom rajčicom ili paprikama. Neke vrste graha, poput trešnjevca, ranije kuhana, ohlađena, začinjena octom i bučinim uljem, također mogu odlično zaokružiti jelo.

Od pića već je spomenuto pivo i gemišt, ali ako ste spremni na odmak od tradicije, preporučujem crno vino, neku ozbiljniju kupažu merlota ili caberneta.

Koja su tri zlatna pravila za kupnju roštilja, pogledajte na ordinacija.hr gdje možete pročitati i cijeli tekst Daria Naletilića.