O Šri Lanki se može pisati na tisuću načina. Upravo toliko raznolikih boja i mirisa susretnete pri dodiru s ovom otočnom zemljom. Ja bih, s druge strane, tekst najrađe započeo dijelom jedne pjesme. To je pjesma o nosorogu, a njih k'o za inat na Šri Lanki uopće nema. Kako bilo da bilo, jedna strofa pjesma kaže: 'Umaknuvši borbi gledišta, kada / stigneš na čistinu, uzmi ravan smjer / Vlastitim znanjem, a ne vođen drugim / osamljen se kreći kao nosorog.'

Pjesmu je s palija preveo hrvatski budist Čedomil Velejačić. Jedan od osnivača studija Indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, profesor u Madrasu i Delhiju, Veljačić se 1968. zaredio na Šri Lanci. Tamo je u meditaciji, pisanju i askezi proveo više od dvadeset godina. Prijevod pjesme 'Nosorog' njegov je odgovor na pitanje što je to budizam.

I eto! Taman kad pomisliš da na tom dalekom azijskom otoku, u toj suzi u indijskom oceanu nema ništa što bi se moglo povezati s nama, iskoči iz priče jedan Veljačić. Baš se veselim skoroj knjizi Jurja Bubala 'Dodir Orijenta', u kojoj je dobar dio posvećen upravo Veljačiću.

U njegovo je vrijeme Šri Lanka zasigurno mirisala isto kao što miriše i danas: na začine i lotosov cvijet.

Buda voli cvijeće. Njemu na dlanu treba donijeti cvijet, sklopiti ruke i poistovjetiti se s tim cvijetom, shvatiti da smo mi isti kao i on, jednom mladi i lepršavi, a kasnije smežurani da bismo na kraju uvenuli.

Na Šri Lanki sam vidio pet tisuća Budinih kipića. On se kao i uvijek slatko smiješio i nije previše mario za sve nas, pristigle s četiri različite strane svijeta. Neki su stigli pješice, poneki vlakom, drugi avionom. Buda se ne obazire. On mirno promatra kao da će proći još pet tisuća godina dok se ponovno ne pojavi među nama.

U prošlosti su govorili da je upravo Šri Lanka mjesto gdje će se budizam najduže zadržati. To uistinu i izgleda tako. Budističke stupe izranjaju s ruba džungle, na brdima, u gradovima i selima. Svugdje oko nas sjedi Buda.

No ipak, sva blagost Budina učenja nije spriječila prokletu ljudsku narav da i na 'Blagoslovljenom Otoku' pusti krv. Građanski rat između većinskih Sinhaleza i manjinskih Tamila trajao je punih trideset godina i završio tek 2008. krvavom ofenzivom službene vojske. O broju poginulih nećemo govoriti, ali svakako ćemo se sjetiti svih onih glupih sukoba, kojima je ispunjena povijest svijeta, koji su toliko učestali da su već postali normalni, ma kako brutalni bili.

Razbijanjem Tamilskih tigrova sukobi su u potpunosti prestali, a zemlja je pogled bacila u svjetlu budućnost u obliku investicija: razvoj IT sektora i turizam. Iako će politika pomirenja trajati još desetljeće ili dva, stopa nezaposlenosti na Šri Lanki svakako obećava, a ona je svega 7 posto! Da, niste krivo pročitali. Iz naše perspektive to se čini kao znanstvena fantastika, jer 'što, k vragu, ti mali crni Azijci znaju, samo jedu rižu s curryjem i štapom tuku krave po stražnjici'.

U selima u unutrašnjosti ljudi još uvijek žive tradicionalnim načinom života. Dokazuju da je pojam blagostanja relativan. Na Šri Lanki je uvriježen stav da si bogat ako imaš dvije kokosove palme i kravu. Kokos je gotovo sveto drvo na otoku. Od njega se radi ulje, koristi se kao začin, s lišćem kokosa pokrivaju se krovovi kuća...

Kažu da kad ljudi iz sela u unutrašnjosti odu u grad, čim se odvoje od vitkog i visokog kokosovog drveta, postaju izgubljeni i nesretni. Rijetko što može zadovoljiti njihovo srce, a popis stvari koje oni toliko žarko žele povećava se iz dana u dan.

Kažu da je bolje imati dvije palme i biti sretan, nego željeti tisuću stvari koje nemaš i biti nesretan.

Još se Marko Polo uvjerio u bogatstvo zemlje, zapisavši da se upravo ovdje može pronaći najljepši safir, topaz ili ametist. Drago kamenje kao da je netko zasijao i sad ga se, već stoljećima, pronalazi tradicionalnim rudarenjem. Poznati Cejlonski Safir, odnosno plavi safir, zasigurno je najsjajniji. Pomalo je tužno što me susret s takvom prirodnom ljepotom odmah asocirao na patetičnu pjesmu Bajage i Instruktora istog imena.

Prolazeći Šri Lankom nikako nisam mogao izbjeći zadirkivanja i poglede makakija koji iskaču iza svakog ugla, vise na svakoj grani. Ljudima često otimaju stvari iz njihovih ruku.

Uvijek mi je neobično promatrati biće u tolikoj mjeri slično nama, a opet drugačije. Pogled na njihove prste i ruke nedvojbeno podsjeća na čovjeka.

Šrilankanski makaki gipko je stvorenje koje će, ako treba, visjeti i na jednom jedinom listu. Majka će pri prolasku čovjeka čvrsto zagrbiti svoje mladunče, ali samo ono najmlađe. Starija braća i sestre prepušteni su slučaju.

Ne bismo ih toliko ni vidjeli da im čovjek konstantno ne otima šumu, njihovo prirodno stanište.

Grupa majmuna je kao čovjekov um, rekao je Buda. Dok ih promatraš, vidiš da uhvate jednu hranu, ali tek što su je zgrabili, oni posežu za drugom, zaboravljajući onu prethodnu. Oni nešto traže, a ne znaju što.

Među makakijima ima i staraca. Oni imaju oko trideset godina. Vidjeli su jako puno grana i mnogo teritorijalnih razmirica sa susjednim klanovima. Oni više ne skaču tako brzo, više ih ne zadovoljavaju samo i uvijek iznova nove grane. Oni se posvećuju promatranju.

Čak i ispijanje jakog cejlonskog čaja ne može izbiti miris kojim je okupan cijeli otok. To je miris cimeta. Gotovo svaka prostorija, svaka ulica, selo i grad mirišu na cimet. Taj miris posustane jedino pred naletima žestokih valova s Indijskog oceana. Tamo gdje oni ljube kopno nekad je bio kraj svijeta.

To se promijenilo kad su došli Portugalci, zatim Nizozemci i Britanci. Vijest o začinima bogatom otoku proširili su i Arapi. Papar, kardamom, kurkuma i, naravno, kralj svih njih - cimet.

Čak i sam dodir stabla cimeta na ruci ostavlja miris koji traje danima. Podsjeća me na čaj u zimskim vremenima ili na kuhano vino. Asocijacije su ograničene kulturološkim okvirima. Od domaćih rijetko tko pije vino.

Prolazeći selima u unutrašnjosti, iza palminog lista iskaču nasmijana djeca okruglih trbuha i ljudi uspravnog hoda. Neki za pojasom imaju zataknut nož, drugi nose kokosov orah ili vreću cashew oraha.

Zbog začina su se vodili ratovi, vršili su se pokolji. Miris cimeta u sjećanje priziva i te događaje. Europljani mora da su bili opijeni ovom čarolijom. Vjerojatno su je smatrali predgrađem raja. Kojeg su zagadili svojim čvrstim čizmama.

Mora da im se oko nosnica šuljao miris cimeta. Vjerojatno su oni, kao i mi danas, osjećali taj 'cinnamon blues'.