No trebat će proći godine, možda desetljeća, dok stabla ne odrastu. Otkrivati vlastiti grad izgleda na prvi pogled smiješno. Čini nam se da o gradu u kojem smo rođeni i u kome živimo znamo sve. Njegove trgove, ulice, krovove, parkove... viđamo stalno, barem nam se tako čini. No pogledamo li vlastiti ritam svakodnevnog življenja, primijetit ćemo da nam je kretanje prilično jednolično. Od kuće do posla ili fakulteta - i natrag. I tako pet dana u tjednu. Uglavnom istim putem. U subotu i nedjelju se možda krećemo malo drugačije. Iako nam i ti dani znaju ući u kolotečinu.

Kad idemo drugačijim putem od svakodnevnog, obično smo u žurbi i ne osvrćemo se puno oko sebe. Vrijeme u kojem živimo, vrijeme je jurnjave. Grad u kojem živimo tako nam često promiče, ne vidimo ga. Samo je niz istih slika viđenih iz tramvaja ili automobila. Slike uokvirene metalom konstrukcije prijevoznog sredstva koje nas prevozi s jedne na drugu stranu grada.

Kad dođe vrijeme godišnjih odmora i odemo na putovanje, iza nas ostaju svakodnevne obveze. Obilazimo, fotografiramo ulice, divimo se pročeljima i parkovima gradova koje posjećujemo. Uživamo u ljepotama gradova koje smo do tada promatrali samo u brošurama. S vlastitim gradom živimo svakodnevno. Gotovo da ga i ne gledamo. Ni ujutro, ni uvečer. Ali i Zagreb je lijep.

Zagreb ima svoje skrivene kutove, pročelja, male trgove vrijedne obilaska. Staro drvo u Krešimirovu parku jedno je od takvih mjesta. Vrijedi prošetati do tog parka. Drvo o kome je riječ iznenađuje prolaznika. Prema svemu, riječ je o starcu, veteranu među stablima u centru grada. Starost i bolest prilično su ga nagrizli. Izgleda kao da broji posljednje trenutke. No, ne da se. Stablo se raspuklo i sagnulo se gotovo do zemlje. Nema snage stajati uspravno, metalne 'štake' drže ga kako se ne bi srušilo. Iako se starački savinulo pod teretom godina, na njemu je izbilo nekoliko novih grana i lišće je na njima zeleno! Istina, gotovo vidljivo guši se u ispušnim plinovima automobila. No ni nama ljudima po tom pitanju u Zagrebu nije puno bolje.

Mali park u centru Zagreba na Krešimirovu trgu, u kome živi to drvo, prilično je pust. No parkovi su već odavno prestala biti mjesta okupljanja. Zato ih ne posjećujemo i ne poznajemo, iako su parkovi najljepši dijelovi svakog grada.

Park na Krešimirovu trgu nije miljenik gradske administracije. On je gradsko 'ružno pače'.

Raznolikost, a 'starac' iz parka na Krešimirovom dio je raznolikosti, grad čini lijepim. Jarun u jesen sa svojim labudovima, zvuk ženskih potpetica u Masarykovoj ulici u tišini nedjeljnog poslijepodneva... sve to dio je gradskog mozaika.

Čini mi se da otkrivati drugačije, nove ljepote i biti turist u vlastitom gradu znači živjeti zanimljivije. Pobjeći od jurnjave koja nam se nameće sa svih strana. Zbog jurnjave grad u kome živimo doživljavamo površno.