Kako je danas istaknuo ministar zdravstva Vili Beroš, od 45 ljudi, koliko ih se javilo u bolnicu, samo četvero ih je imalo određene promjene na sluznici, koje mogu, ali ne moraju biti povezane s koncentracijom lužnate tvari.

No slučaj sa spornim pićima koji potresa Hrvatsku nije ništa novo - sličnih primjera bilo je i prije.

Riječ je zapravo o tzv. masovnoj sociogenoj bolesti (MSB), fenomenu koji se javlja kad se nalazimo u neizvjesnoj situaciji te strahujemo za zdravlje i život.

Tako je primjerice i u slučaju u Belgiji glavni akter bila Coca-Cola, i to 1999. godine.

Tad je u toj zemlji bačeno pola milijuna boca bezalkoholnog pića zbog straha za zdravlje. No čini se da je problem bio negdje drugdje. Coca-Cola je tad povukla čak 30 milijuna limenki i boca iz prodaje u Belgiji jer je gotovo 100 ljudi prijavilo da pate od grčeva u želucu, mučnine, glavobolje i lupanja srca nakon što su popili proizvode te kompanije.

Priča je započela 8. lipnja 1999., kada je 26-ero djece iz jedne škole počelo osjećati mučninu i umor te se žaliti na glavobolju, lupanje srca i bolove u trbuhu nakon što su popili Coca-Colu u boci. Sljedećeg dana večernje vijesti objavile su da Coca-Cola povlači sporni proizvod, a u idućih 48 sati na iste simptome požalilo se još nekoliko djece iz iste škole, potom i djeca iz drugih škola. Nacionalne zdravstvene vlasti odmah su zabranile prodaju Coca-Cole, a još stotine ljudi nazvale su Nacionalni centar za otrove sumnjajući da su i oni bili otrovani. Ljudi u sjevernoj Francuskoj također su prijavili simptome trovanja, ali nitko nije bio ozbiljno bolestan. Većina pritužbi sastojala se od nejasnih simptoma i bila je prolazna, a ni fizikalni nalazi ni laboratorijski rezultati nisu otkrili nikakvu značajnu abnormalnost.

Unatoč negativnim nalazima, tvrtka Coca-Cola tvrdila je da je identificirala dva uzroka ove očite epidemije simptoma izazvanih njenim proizvodom - fungicid koji je kontaminirao vanjski dio limenki i 'loš ugljični dioksid'. Ali kada su toksikološki stručnjaci analizirali limenke, nisu mogli pronaći ništa, u bilo kojoj koncentraciji, što bi moglo objasniti izbijanje simptoma.

Strah za zdravlje uslijedio je nakon nepovezanog upozorenja o dioksinima koji potencijalno mogu uzrokovati rak u mesu i peradi, što je tada dovelo i do pada vlade. Postoje nagađanja i da su službenici javnog zdravstva mogli posumnjati na masovnu histeriju u slučaju Coca-Cole unutar 48 sati od istrage, ali nisu bili dovoljno uvjereni da javno iznesu svoje sumnje.

Međutim istraga je pokazala da je zapravo došlo do slučaja masovne sociogene bolesti (što je zapravo politički korektniji izraz za masovnu histeriju).

Osim važne uloge medija, razmjer izbijanja panike možda je pojačan radikalnim mjerama zdravstvenih vlasti, ali i, u ovom slučaju, komunikacije proizvođača.

Nešto slično dogodilo se i kod američkih zaposlenika u veleposlanstvu na Kubi. Imali su određene tjelesne simptome pa se istraživalo je li se na njih djelovalo nekim ultrazvukom ili na neki drugi način, ali se ustanovilo da je to bila inducirana histerična reakcija kojoj se nije mogao naći uzrok. Psihijatri ističu da se radi o specifičnoj situaciji koja je stvorila puno nesigurnosti i straha te da se u tom okruženju doista može podleći masovnoj histeriji.

Masovna sociogena bolest opisuje se kao konstelacija simptoma organske bolesti, ali bez prepoznatljivog uzroka, te se javlja kod dvije ili više osoba koje imaju iste simptome. No oni su neugodni i zastrašujući, bez obzira na to što su psihološkog porijekla. Epidemije se obično javljaju u poslovnim okruženjima ili u školama. Zajednički su im simptomi koji često uključuju prekomjerno disanje (hiperventilacija koja uzrokuje grčeve u rukama te osjećaj vrtoglavice i panike), nesvjesticu, bolove u trbuhu, mučninu, glavobolju, slabost i svrbež.

Prema nekim podacima, žene su sklonije tome nego muškarci, a simptomi kreću kad se vidi da je netko drugi pogođen.

Fizički pregled i laboratorijski podaci otkrili su malo ili nimalo abnormalnosti, tako da epidemija obično brzo i počne i završi, a vijest o simptomima šire mediji i društvene mreže.

I u Velikoj Britaniji bilo je dramatičnih primjera masovne sociogene bolesti. Godine 1965. u školi u Blackburnu nekoliko se djevojčica požalilo na vrtoglavicu, a do podneva ih je već 85 ležalo u bolnici cvokoćući zubima i pretjerano dišući. Iako je većina brzo poslana kući, škola je ubilježila još dva dana epidemije.

Kao što je to uobičajeno kod ovakvih epidemija, istraživalo se onečišćenje zraka i okolnog zemljišta te hrane, tražio se virusni uzrok, ali već drugi dan posumnjalo se na psihijatrijski uzrok. Vjerojatno su bila dva okidača za to - pojava dječje paralize u gradu i incident u kojem su se neke od tih učenica istinski onesvijestile nakon što su stajale tri sata čekajući crkvenu službu.

U svom opisu slučaja u British Medical Journalu 1966., dr. Peter Moss i dr. Colin McEvedy pišu: 'Ono što je postalo epidemija bio je dio ponašanja kao posljedice emocionalnog stanja; uzbuđenje ili, u kasnijim fazama, otvoreni strah doveli su do ubrzanog disanja.'

Nakon opsežne medijske pokrivenosti, još dvije škole, u Portsmouthu i Wrexhamu, imale su slične epidemije. Druge epidemije s različitim simptomima dogodile su se u školskim orkestrima, na nogometnim utakmicama i među medicinskim sestrama u Japanu.

Naravno, ne mogu se sve misteriozne bolesti kod školske djece svesti na masovnu histeriju. Godine 1994. 50-ero djece iz jedne londonske škole koja su patila zbog bolova u trbuhu stiglo je na odjel. U roku od šest sati oporavili su se. Istražitelji su u početku smatrali da su mnogi bili potaknuti da se osjećaju bolesno prizorom bolesnih prijatelja i mogućnošću vožnje u vozilu hitne pomoći. Međutim detaljna istraživanja pokazala su da su za to krivi krastavci koje su jeli, kontaminirani otrovnom kemikalijom.