Držeći uzbuđeno prvi puta u naručju novorođeni smotuljak sreće, vjerojatno ste pomislili kao i većina novih roditelja da se pred vašim nasljednikom ili nasljednicom otvara svijet neslućenih mogućnosti i da može postati što želi. Ona stara kaže da roditelj može biti svaki bedak, ali ne može svatko biti roditelj sretnog i uspješnog djeteta. Drugim riječima, kako odgajati malog pobjednika? Što možete vi kao roditelj učiniti da vam dijete postane uspješan i sretan čovjek?

Prve tri su najvažnije...

Stručnjaci kažu da je nečija budućnost uglavnom određena još prije rođenja. Ukoliko se majka tijekom trudnoće očajno hrani, guta alkohol, puši i konzumira drogu, velika je vjerojatnost da se dijete nikada neće popeti na vrh društvene ljestvice i na Olimp sreće. Mnogo toga za budućnost djeteta određuju prve tri godine života, ono prvo fascinantno vrijeme razvoja motornih, spoznajnih, jezičnih i društvenih sposobnosti. Najnovija neuroznanstvena istraživanja potvrđuju da se mozak najviše razvija u prve tri godine života, a na razvoj mozga i biološki napredak djeteta u tom razdoblju izuzetno mnogo utječe okolina, dok najraniji uvjeti određuju zdravlje, obrazovanje i ekonomski uspjeh u kasnijem životu. Mnogi problemi poput mentalnih smetnji, pretilosti, srčanih bolesti, kriminala, loše pismenosti i smetnje u učenju vuku korijene baš iz toga najosjetljivijeg razdoblja.

Roditeljski odgoj i briga od primarnog su utjecaja na život djeteta, zaključak je megaistraživanja američkog Nacionalnog instituta za zdravlje djece i ljudski razvoj iz 2006. godine. Roditeljski odgoj, zaključuju, može dobrano pobijediti gene, novac i školu i najpresudniji je u prvih tisuću dana, a njihov osnovni savjet mladim roditeljima vrlo je jednostavan: razgovarajte s djetetom, razgovarajte i razgovarajte, čitajte mu, čitajte i čitajte, pjevajte mu, pjevajte i pjevajte. Sjedite s njim na pod i igrajte se, navikavajte ga jesti zdravu hranu. Dobar početak je pola uspjeha. I ne kažnjavajte djecu fizički, poručuju stručnjaci, jer šiba nije potekla iz raja, a nasilje rađa nasilje.

Dakako, svaki roditelj svome djetetu želi najbolje. Istraživanje Instituta za obrazovanje pri Londonskom sveučilištu pokazuje da 97 posto britanskih majki želi da se njihovo dijete fakultetski obrazuje, ali mnoge ne znaju kako to činiti. Možda ne mogu vidjeti način kako smoći novac za skupo školovanje, ali mogu započeti s tim jednostavnim savjetima o čitanju i razgovaranju, kako se ne bi događalo da djeca, kako u Velikoj Britaniji, tako i u nas, krenu u školu, a da ne mogu sklopiti prostu rečenicu.

To je najbolje prepoznala srednja klasa, odnoseći se prema trudnoći i podizanju djeteta kao prema nezavisnom istraživačkom projektu, piše Simon Kuper u Newsweeku. Oni čitaju priručnike, kupuju specijalizirane časopise, pohađaju tečajeve, idu na jogu za trudnice i na internetu raspravljaju o tome koja je hrana najzdravija za plod. 'Roditelji srednje klase poput mene', piše Kuper, 's beskrajnim strpljenjem, dok im duša spava od umora, svake večeri ponavljaju priče o letećem sloniću i zecu koji nije htio spavati, jer time nastojimo izoštriti mozak našeg djeteta'.

Život nije fer, od samog početka

Čine to i siromašni roditelji, ali podizanje djece, naročito u današnjem nesmiljenom natjecateljskom društvu, gdje se traže samo vrhunski rezultati, prilično je iscrpljujući posao. Naročito ako ustajete u pet ujutro i jurite na posao za koji nećete mjesecima dobiti plaću, bez novca za kupnju osnovnoga, kamoli slikovnica i didaktičnih sredstava, a poslije posla jurite za kućnim poslovima. Tada je jednostavnije posjesti dijete satima pred mali ekran.

Ali mnogi nemaju niti elektronsku dadilju, jer svake godine u svijetu više od 200 milijuna mališana mlađih od pet godina ne može zbog očajnih životnih uvjeta doseći svoj spoznajni i društveni potencijal. Znamo priče o siročićima ubogih, nepismenih roditelja koji su stigli do vrha, ali činjenica je da djeca siromašnih obitelji u pravilu pokazuju lošije rezultate u kognitivnom i drugom razvoju. Prema saznanjima Centra za razvoj djeteta Harvardskog sveučilišta, prosječno američko trogodišnje dijete fakultetski obrazovanih roditelja zna 1.200 riječi, a dijete neobrazovanih, nezaposlenih roditelja tek 400. Život nije fer, od samoga početka. Može li se to kasnije nadoknaditi? Čast iznimkama, ali teško. I tko će im platiti školovanje? Dijete nezaposlenog depresivnog očajnika i samo će po svoj prilici biti depresivno. Hoćemo li izrasti u naciju depresivaca?

Nešto se ipak može, jer razne svjetske organizacije i politike sve se više usredotočuju na pomoć pri ECD (early childhood development) ili ranom odgoju djece. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) to je prepoznala 2006. dajući mu prioritet, a govoreći čistim ekonomskim i financijskim jezikom, i Svjetska banka je izračunala da joj se u stotinama projekata vezanih za pružanje pomoći pri podizanju novih uspješnijih i produktivnijih naraštaja daleko više isplati ulagati u one vezane za prednatalnu njegu, podizanje dojenčadi, dječje vrtiće i predškolske ustanove, pri čemu se većina akcija danas koncentrira upravo na učenje mladih roditelja kako podizati djecu.

Može li u tomu pomoći država? Može, ako joj je stalo do zdrave i uspješne nacije. To su shvatile i mnogoljudne zemlje poput Kine i Brazila, koje sve više pozornosti poklanjaju predškolskom odgoju, pa je i u visokorazvijenima kao što je SAD Obama u ovogodišnjem obraćanju naciji predškolski odgoj istaknuo kao prioritet. Američki nobelovac, ekonomist James Heckman polazi od onoga: što ranija investicija, to veći povrat – djetetu, zajednici, naciji. Rani odgoj djeteta, kaže Heckman, mnogo je učinkovitiji i 'isplativiji' od kasnijeg spašavanja delinkventnog tinejdžera i nezaposlenog mladog čovjeka.