‘Pista Remontnog zavoda Zmaj naše je trkalište, jedno od mjesta na kojem održavamo treninge, ali i našu kros ligu, koju furamo još od 2002. godine u dužem i kraćem izdanju, u proljeće i jesen. Uz Zmaj, na drugoj strani, kod stadionu Radnika, imamo pravi atletski poligon sa 60 metara tartan staze, travnatom stazom i malim atletskim smiješnim čudom. Vjerojatno smo jedini stadion u svemiru koji ima 400-metarsku stazu s dvije pruge. Tu radimo s mladima (njih 70), ali i mi maratonci i rekreativci odrađujemo tu svoje treninge', kaže mi Darko Barišić, šef trezora Maraton kluba Velika Gorica, dok za zagrijavanje rolamo stotinjak metara. Uskoro ćemo i mi poletjeti – automobilom ćemo se prebaciti do kojih 10 minuta udaljenih rubova Turopoljskog luga, kroz kojih ćemo skoknuti do Šiljakovine i Vukomeračkih gorica.

Stazu koja ima dvije varijante (može se početi trčati odmah s ceste na križanju prema lovištu Šiljakovačkoj dubravi, a može se krenuti kojih četiri kilometra kasnije, kad već uđemo u lug) smislio je Ivan Barišić, student kineziologije, mladi trener, triatlonac i dopredsjednik Maratona. Prva varijanta sabrala bi nekih 20 kilometara, druga 10, a mi smo se zbog oblaka, vremenskih limita i odluke kako četvrtak nije najbolji dan za polumaraton odlučili za kraću varijantu. Parkirali smo pored kućice Lovačkog društva Fazan, pokrenuli Garmine i trkački korak podesili količini zraka koja je potrebna mojim plućima da istodobno održavaju razgovor i podržavaju kretanje. Ivanu i Darku, iskusnim trkačima respektabilnih vremena (polumaraton: 1:21 i 1:23, maraton 3:15 i 3:32 i to Plitvice), to dođe kao španciranje.

Znate li što je to Zagrebačko polje?

‘Za početak ti valja znati da si u prašumi - Turopoljski lug ostatak je prapovijesne šume koja je nekad dosezala sve do područja današnje Velike Gorice. Nekad se taj prostor nazivao i Zagrebačko polje (Campus Zagrabiensis), a ime Turopolje dolazi od staroslavenske riječi ‘tur’ koja je označavala dugorogo govedo i imala je značenje ‘oploditelja’ i ‘boga Sunca’. Tur je izumro u 16. stoljeću, ali imamo mi nekih drugih znamenitosti. Recimo, ako si sretan, možda naletiš na turopoljski tartuf, kažu cijena mu je - 800 eura po kilogramu', podučava me Darko.

‘Ovim putem često trčimo, a želja nam je da uskoro na ovakav izlet povedemo i polaznike naše trkačke priče za odrasle ‘Život u pokretu'. Djeluje već dvije godine, okuplja većinom cure, sudjelovale su na kros ligama i utrkama od pet kilometara, a sad ih spremamo na prvu desetku', kaže mi Ivan, dodajući kako je ova naša ruta tek jedna od brojnih, nažalost nedovoljno populariziranih trkačkih i biciklističkih potencijala Turopolja. Jedna od takvih je i ona koja vodi do ‘Vrata od krča' smještena na drugoj strani, a koja podsjeća na veliko krčenje Turopoljskog luga, koje je trajalo od 1774. do 1779. godine.

‘I danas je Turopoljski lug veliki prostor omeđen s jedne strane rijekom Odrom, a s druge strane selima Buševec, Donji Vukojevec, Peščenica i Lekenik', kaže Davor dok trčimo u šumi kroz koju vodi makadamski put – pravac mu je kao da ga je netko ravnalom ucrtao. Kad je pod nogom asfalt, takvi putovi znaju dosaditi, ali kad je s obje strane šuma, nema šanse da vam mozak zabludi u snatrenju – nismo učinili ni 200 metara kad se oglasi Ivan.

‘Evo ih, čekaj da ih slikam! Njezino veličanstvo – turopoljska svinja', povikne i pokaže prstom na bljedoliko krdo što je upravo pred nama pretrčavalo put.

‘Turopoljska svinja nastala je križanjem više vrsta, a od 19. stoljeća postala je prepoznatljiva po svojoj dužoj kovrčavoj dlaci i duguljastom obliku tijela i glave. Otporna je na vremenske uvjete i zato je pogodna za uzgoj u šumi. Obožava žir, a ukusnija je od svih svojih rođaka. I još nešto, turopoljke znaju što je obrana i zaštita, krdo im je jako dobro organizirano, a postoji priča da su baš tu blizu jednog psa koji ih je napao – rastrgle i pojele', zapričava me Darko i nasmije se vidjevši da nesvjesno ubrzavam.

Fascinantna turopoljska arhitektura

Da skrenemo sa staze nekim šumskim puteljkom (što nije baš jednostavno i znalcima kao što su Ivan i Darko), vjerojatno bismo se susreli s lisicom, srnom, jelenom i zecom, a može biti da bi nam nad glavom proletjela crna roda, jastreb, orao klikavac… Ali i ovako uživam kako u prirodi tako i u društvu. Kako moje oko od šume ne raspoznaje drveće, još stotinjak metara imam poduku o tome kako izgleda hrast lužnjak, a kako kitnjak, koja je razlika između graba, bukve, crnog jasena i johe…

‘S toliko drva nadohvat ruke potpuno je jasno da je turopoljska arhitektura – umijeće gradnje u drvu. Drvene kuće građene su na kat s prekrasno izrezbarenim tremovima i vanjskim stubištima u čijem prizemlju su se nalazile gospodarske prostorije, a na katu prostorije za boravak obitelji. Lijepo je vidjeti da se obnavljaju, a ovo je tek prva na koju ćemo naići. Od njih su još ljepše drvene kapelice i kurije', pokazuje Ivan, dok se naš put počinje polako uspinjati prema Vukomeračkim goricama.

‘Zovu ih još Vrhovlje ili Vrhovje, a  dok je još postojalo Panonsko more, one su iz njega stršale kao otočići. Upravo se penjemo prema jednom njihovom vrhu, naselju Šiljakovini', pojašnjava mi uspon Ivan. Da nismo u trkačkom pohodu, bilo bi ovo idealno mjesto za stanku i kupicu – Vukomeračko gorje zanimljiva je točka za vinoljupce.

U počecima vinogradi su bili zasađeni autohtonim škrletom, a danas i sauvignon i rajnski rizling s tog područja dobivaju pohvale. Kad već ne pijemo, koristimo priliku da se slikamo uz pozaspale trsove i pokušamo uhvatiti koju panoramu na lug što se prelijeva u zelenim, žutim i smeđim nijansama ispod nas. Još malo i eto nas u Šiljakovini, naselju koje je dobilo ime po potoku Šiljku koji teče kroz selo, a on pak od riječi 'šilovinje' i 'šilovlje', koje označavaju šumu crnogoricu.

‘Znam da ti je čudno, jer oko sela više nema velikih crnogoričnih šuma, ali u danima kad smo mi bili mladi za to je postojao dokaz. Tu blizu, iznad zaseoka Bukovići, stajalo je najveće drvo Vukomeričkih gorica. Kažu da se taj stari bor zimi vidio čak s Medvednice, bio je visok 23 metra, a opseg debla bio mu je 275 centimetara. Ali udario je grom u njega, počeo se sušiti, pa je posječen 1969.', kaže Darko.

Poruka provalnicima: Ključ ispod otirača, rakija na stolu i prosim - najte kaj zamerit!

Još malo uzbrdice, koji lijepi pogled i opet nova priča o vukomeračkim vikendašima, među kojima je najpoznatiji Stjepan Đimi Stanić. Govori se da je na svojoj vikendici stavio natpis koji moguće provalnike upozorava kako je ‘ključ ispod otirača, rakija na stolu i prosim - najte kaj zamerit'.

S nizbrdicom koja nas ponovo kroz šumu vodi prema lugarnici naše teme opet postaju više trkačke, a manje turističke. Darko i Ivan kažu kako bi Turopoljsku utrku, koja ove godine u ožujku puni 25. obljetnicu, htjeli dostojno obilježiti.

‘U svijetu vrhunskih trkača zna se vrijednost naše utrke, ali mi bismo na jednoj od najboljih trka u Hrvatskoj željeli vidjeti sve one rekreativce koji primjerice nastupaju u Splitu, Osijeku, Istri i Zagrebu. Trčanje jest u velikom zamahu u Hrvatskoj i mislim da je vrijeme da turističke zajednice tu skupinu shvate ozbiljno. Koliko god to nekome bilo čudno, postoje ljudi koji ne samo da putuju da bi trčali, družili se i upoznavali nove gradove, nego bi to učinili, primjerice, i za neki lijep trkački trening vikend u Turopolju', kaže Ivan.

Umjesto klimanja glavom samo ga pitam: ‘A kad ćemo na Ključić brdo?' ‘Može, al' ako si mislio Turopoljski lug odraditi jednom stazom - varaš se. Prije Ključića vodim na poučnu stazu Krusak - Lakovica! I to moraš vidjeti i otrčati!'

Sve mi se čini, skupio bih u Turopolju maraton. Doduše, u četiri dana.