'Došao mi mali doma neki dan iz vrtića i pjeva Rozgu. Odmah sam otišao do vrtića i riješio to s tetama. Srećom, već je nekoliko roditelja prije mene došlo i žalilo se', objašnjava otac četverogodišnjeg djeteta na jednom dječjem rođendanu. U glavi zamišljam scenarij. Klinac euforično pjeva po kući: 'Ma uđi k'o pobjednik na svoje i uzmi što je tvoje, s dozvolom… dođi k'o slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon…' Tata se hvata za glavu i pita: 'Bože, gdje sam pogriješio? Moram brzo u vrtić. Što se to događa?' Razumljivo, ne smeta mu to što ista teta nerijetko prije spavanja klincima pušta Mozarta jer ih to uspavljuje. Mali nikad nije došao doma i pjevao Mozarta. Je li se tata prepao mogućeg glazbenog (ne)ukusa djeteta ili poruke koje šalje pjesma, mogućnosti da će zbog Rozge njegov sin u formativnim godinama, za desetak godina, završiti na cajkama ili pak činjenice da njegov mali mačo muškarac jednostavno pjevuši 'pjesmice za curice'?

Bilo kako bilo, lake note Jelene Rozge toliko su zabrinule oca da je brzinom munje pohitao u vrtić, vjerojatno uopće ne primijetivši da mu je dijete iz istog stiglo sretno i da si je, eto, malo odlučilo i zapjevati. Nije tajna da klinci vole stihove Severine i Rozge, a na rođendanima pjevaju Zoricu i slične 'hitove'. I naše su generacije odrastale na pjesmuljcima koje su pjevali Tajči, Magazin, Senna M i Kasandra, pa ne primjećujem da imaju traume od toga. Dapače, danas se tome slatko smiju dok tijekom radnog vremena slušaju Stonese.

Djeca nerijetko vole iznenaditi svoje roditelje. Malo je reći da je ovaj tata ostao iznenađen. Ipak, postavlja se pitanje imamo li zbog činjenice da smo to dijete rodili pravo da mu određujemo što će slušati, koga će birati za prijatelje, s kojim će se igračkama igrati, koga će voljeti? I volimo se nazivati suvremenim roditeljima, ali princip 'ja sam te rodila pa ja imam pravo i odlučivati' ili 'dok si pod mojim krovom' vraćaju nas debelo unazad. Jesmo li postali toliko sebični da zbog vlastitih kompleksa ograničavamo vlastitu djecu i zašto imamo potrebu programirati ih da budu ono što smo zamislili jer smo u glavi stvorili sliku savršenog mališana i njegovog odrastanja. Imamo li pravo petljati se u apsolutno sve aspekte djetetova života do te mjere da teti u vrtiću držimo prodike zbog jedne pjevačice zabavnjačkih pjesmica?

Što da primjerice radi majka četverogodišnje djevojčice koja se igra samo s dečkima, a na nogama ima 23 masnice? Da svrati do vrtića i malo porazgovara s tetama, psiholozima? Treba li otići s uputama o uporabi i predati ih tetama koje ionako ne znaju gdje im je glava s 30 klinaca? Ili da nabaci osmijeh zbog Rozge znajući da će to sutra biti nešto treće?