Nekada se putovalo hodajući. S jedne strane Europe na drugu. Eckerman je pješice išao u Weimar do književnika Goethea. Zahvaljujući tom putovanju, zapravo pješačenju s jedne strane Njemačke na drugu imamo knjigu 'Razgovori s Goetheom'. Gledajući igrane filmove dobiva se drugačija predožba. Tobože se putovalo kočijama. Tek mali broj aristokrata vozio se u kočijama, dok je ostatak svijeta išao pješice, a ni aristokrati nisu putovali ako nisu morali.

Danas često putujemo zbog zadovoljstva. Bilo da se radi o ljetnom odmoru ili odlasku na doček Nove godine ili skijanje. Nekada se putovalo tek kada bi stisnula silna nevolja. Ratovi, glad i kuga bili su najvažniji pokretači putovanja. Ta su putovanja često bila obični bijeg, spašavanje golog života. Tko nije morao, nije putovao. Putovanje, na koje bi putnik krenuo pritisnut zlom, bilo je prepuno opasnosti. Cesta u današnjem smsislu nije bilo. Pješačilo se šumama i poljima. A one su bile prepune gladnih očajnika, dešperatnih lutalica koji se nisu libili jedan drugoga opljačkati i skratiti za glavu. Putovanja su bila puka lutrija, ako je glavni zgoditak bilo sigurno i mirno stizanje na odredište. Valja imati na umu da je srednjovjekovna Europa bila prekrivena šumama. Danas je u usporedbi s tim vremenom gotovo ćelava. Pojavom manufakture, prve industrije, čovjek je postao gladan energije i spalio je velike količine europskih šuma. Tek ugljen i kasnije nafta spašavaju Europu da u potpunosti ne ostane ogoljena.

Dvadesetak kilometara, vozeći normalnom brzinom, autom prođemo dok na radiju odsvira pet, šest pjesama. Dvadeset kilometara, sjedeći za volanom automobila, ne smatramo nekom udaljenošću. Spopadnu li putnika takve misli na autoputu koji prolazi nedaleko od Salzburga podno austrijske strane Alpi najpametnije je zaustaviti automobil u nekom od simpatičnih restorana Landeszeit. Tako sam i učinio. Ispijajući kavu promatrao sam s terase Landszeita Alpe s bijelim vrhovima. S druge strane bijelih vrhova je Bavarska. Koliko bi mi trebalo hoda dotamo, pomislio sam. Prekomplicirano za računanje. Automobilom pola sata lagane vožnje. Otkad putujemo vlakovima i automobilima zaboravili smo na hodanje. Brzinu putovanja ne mjerimo više brzinom koraka već najčešće brzinom automobila.

Brzina je jedna od najvećih fascinacija našeg doba. I to brzina koju možemo bez velikih teškoća kupiti u obliku automobila. Naše doba ne pozna ljude koji su putovali onako kako su putovali 'pješaci' poput Eckermana. Ako nam je pri ruci zemljopisna kartu svijeta, pogledajmo put Hanibala, Džingis-kana ili Aleksandra Velikog i najvećeg putnika u povijesti, Marka Pola. Putovali su brzinom ljudskog koraka.

Išao sam u München na otvorenje BMW Welta - hrama brzine. Automobili u njemu izloženi su poput poganskih božanstava. Arhitekti iz bečkog studija Coop Himmelb(l)au poslu su pristupili upravo tako – gradeći moderni, metalni hram. Iste čelične ploče od kakvih se rade automobili korištene su i za fasadu zgrade. Kad posjetitelj uđe u BMW Welt zatekne se u prostoru koji podsjeća na volumene srednjevjekovnih katedrala kojima su njihovi naručitelji pokušavali iskupiti grijehe. Prostor je toliko velik da s prve etaže u prizemlje vodi rampa veličine prave pravcate ceste. Vrhunac rituala u tom hramu je kupnja BMW-a koji kupac može preuzeti upravo u BMW Weltu. Automobil će ga čekati na gornjoj etaži. Elegantan službenik uručit će kupcu ključeve kupljenog BMW-a. Kupac sjeda u automobil i spušta se po zavojitoj rampi do prizemlja odakle izlazi na pravu cestu. Ta usluga već ima korisnike koji ne štede novac. Ritual je poganski, poput uvođenja mladića u svijet muškaraca u tami kongoanske prašume.

U prizemlju BMW Welta izloženi su svi modeli koje proizvodi BMW. Dozvoljeno ih je dodirivati. Na centralnom mjestu, kojem se ne može prići, a kamoli ga dodirivati najveće je božanstvo cestovne brzine. Bolid Formule 1. Vitak, elegantan, neponovljiv. Dominira prostorom. Vrhunski dizajneri svjetla osvijetlili su prostor na kojem je izložen. Podsjetio me je na način na koji je svojedobno u Parizu bila izložena posmrtna maska faraona Tutankamona. U usporedbi s bolidom Formule 1 drugi izloženi automobili u BMW Weltu djeluju puno skromnije, ma koliko lijepi bili. Dvadeset kilometara s početka ove priče bolid Formule 1 prešao bi za pet minuta brzinom od 300 kilometara na sat.
Automobil je produžetak našeg koraka. Kreće se po tlu kao i mi. Upravljanje njime prilično je jednostavno. Silno nas ubrzava i daje nam novu, u odnosu na naše srednjovjekovne prethodnike, nadljudsku dimenziju. Bolid Formule 1 utjelovljenje je božanskog, dostupan samo odabranima. Apostolima brzine.