Kad sam stigao do Budimpešte, već je bila noć. Odlučio sam ne zaustavljati se, nego voziti dalje prema granici s ondašnjim SSSR-om, pa dokle izdržim za volanom. Na izlazu iz Budimpešte, u istočnom predgrađu, gdje se grad polako, ali sigurno pretvara u selo, zaustavila me je 'radnička patrola'. Mlađim čitateljima taj će pojam biti prilično nejasan – 'radnička patrola' bila je skupina od tri čovjeka koja su dežurala na cesti. Na rukama su imali trake s nekim meni nerazumljivim natpisom. Nisu mogli hapsiti niti previše gnjaviti; najgore što su mogli učiniti bilo je pozvati policiju. Osnovna im je svrha bila loviti lokalne đilkoše da ne padnu pod utjecaj Zapada, a u strance se nisu previše petljali jer oni su ipak bili domena obične i tajne policije. No, te su večeri možda popili za nijansu više tokajca, pa im se pogled zamutio. Tek kad su me zaustavili, primijetili su da je riječ o automobilu sa stranim oznakama. Da su bili veseli, osjetio sam kroz prozor automobila kad se jedan od njih nagnuo prema meni i započeo, kroz alkoholna isparavanja, nešto govoriti na mađarskom.

Jedan od trojice veseljaka s trakama 'radničke patrole' bio je Rom. Sa zabačenim šeširom na glavi nije mi izgledao nimalo strogo. Imao sam čvrst osjećaj da je muzičar, a druga dvojica partijska ili, kako se danas kaže, stranačka sitnež. U automobilu sam imao, pripremljen za takve slučajeve 'radničkih' presretanja, pretinac pun malih bočica od tri decilitra 'Badel brandua' ili tako zvanog 'etilnog konjaka'. Dug je put bio preda mnom. S tri bočice 'brandua'  koje su bez oklijevanja prihvatili, svi su mogući nesporazumi otklonjeni. Na slabo osvijetljenoj ulici budimpeštanskog predgrađa veselo su prinosili ruku glavi na pozdrav dok sam zatvarao prozor i kretao dalje.

U 'onoj' Budimpešti Romi nisu bili baš službeni dio turističke ponude, no bili su dio kolorita velikoga grada koji je po mnogočemu jedinstven na karti Europe. Budimpešta je uvijek odisala imperijalnim duhom, bila je velika i prostrana, s uzdignutim Budimom i u sivilu socijalizma. U posljednjem desetljeću mađarski glavni grad naglo je procvao kao magnolija u zakašnjelo proljeće. Nestalo je prašnjavo sivilo koje je obilježilo razdoblje radnika, seljaka i poštene inteligencije. Oronula pročelja zamijenila je arhitektura stakla i čelika. Središte grada obojeno je neonom stotina blještavih prodavaonica. Ulicama Budimpešte šeću turisti iz cijelog svijeta. Prilikom nedavnog posjeta mađarskoj metropoli uputio sam se do Budima kako bih sjeo na stepenice i s vrha promatrao lijen, ali nezaustavljiv tok Dunava.

Uputio sam se do velikih stepenica koje od Dunava vode prema vrhu Budima. Kad sam došao gotovo do vrha, začula se muzika. Prava romska. Na prostranom odmorištu s kojega se stepenice račvaju lijevo i desno bila su dvojica Roma, jedan s gitarom, drugi s violinom. Obojica u odijelima, elegantni, posvećeni svojoj svirci kao da je to u tom trenutku najvažnija stvar u Budimpešti. Sjetio sam se Roma iz 'radničke patrole' i pomislio – što je danas s njime? Naravno, besmisleno pitanje. Možda je umro od ciroze jetara, a možda je postao poduzetnik, kupio apartman na Jadranu i uživa u blagodatima liberalne ekonomije.

O riječi Cigani

Pretpostavlja se kako je ime Cigani za narod lutalica potekao iz 1068. Tako bar tvrdi legenda. Gruzijski monah sv. Gerog Antonski koji je živio u manastiru Iviron u Grčkoj zabilježio je kako je na planinu Atos između 1001. i 1026. stigla skupina 'Athiganosa', što je na grčkom značilo 'nedodirljivi'. Ime 'Athiganos' potom se u raznim oblicima proširilo Europom.

U Francuskoj ih zovu 'Gitanes', po njima se zovu i najpoznatije francuske cigarete Gitanes, u Španjolskoj 'Gitanos' i 'Ciganos', u Engleskoj 'Romnichels', u Sjevernoj Americi 'Kalderashi'. U Turskoj 'Cingenele', u Dubrovniku 'Jeđupi'. U Rusiji 'Ciganji', Mađarskoj 'Ciganjiok'. U Njemačkoj i Austriji nazivaju ih 'Zigeuner' ili 'Sinti'. Na Kavkazu ih zovu 'Lomi'. Često ti nazivi imaju uvredljivu konotaciju, ali nekad samo označavaju etničku podgrupu u romskom narodu, poput Ashkala na Kosovu, Ljula u Središnjoj Aziji. Podgrupe su određene ili zanimanjem kojim su se bavili ili prostorom na kojemu su se nastanili. Tako su 'Rudari', što je jasno iz imena, Romi koji su radili u ugljenokopima, a 'Ungaritza' Romi nastanjeni su u Mađarskoj. Koliko točno ima Roma u svijetu, nitko ne zna. Na europskom ih je kontinentu oko četiri milijuna. Najviše ih je na Balkanu, no ima ih i u drugim europskim zemljama. Na sjeveru Europe, u skandinavskim zemljama, teško ih je odijeliti od Skandinavaca. Predodžba o Romkinji iz opere 'Carmen' u Švedskoj ili Finskoj nema veze sa stvarnošću. Skandinavski Romi plavokosi su, s plavim očima. Ljubav čini svoje. I u drugim razvijenim zemljama Romi su najčešće, što se tiče izgleda, odjeće, frizura, poprimili obilježja sredine u kojoj žive. Romi su zrcalni odraz prostora na kome žive. Kako nemaju pisanu povijest, njihovo je podrijetlo dugo bilo nejasno. Znanstvenici su se počeli zanimati tim nomadskim narodom tek prije 200 godina. Na osnovi lingvističkih dokaza utvrđeno je da su došli iz Indije. S kime i zašto, nije poznato. Jesu li došli putem koji je otvorio Aleksandar Makedonski, kako neki pretpostavljaju?

Romi oduvijek fasciniraju svijet oko sebe, osobito umjetnike. U najnovije vrijeme mnoge rock grupe imaju barem jednu pjesmu koju su nazvali 'Gypsy', npr. Uriah Heep, Black Sabbath, Deep Purple, Moody Blues i druge. Austin Gypsy naziv je modela terenskog vozila tvrtke Land Rover. Tvrtka ga je odabrala jer su Romi lutalački narod, pojam koji su htjeli vezati uz svoj automobil predviđen za putovanja prepuna nepredvidljivih zbivanja. Gypsy je bio naziv prvog računalnog programa za pisanje iz davne 1975, koji je preteča svih modernih programa za pisanje. No, pisanje je predvidljiv proces, pa je ime programa možda inspirirano fascinacijom programera Larryja Teslera i Timothyja Mota nekom romskom ljepoticom.

O imenu Rom
Ime Rom usvojeno je kao ime naroda na Prvom Svjetskom kongresu u Londonu. Tim kongresom Cigani su se odredili kao narod sa svojim jezikom, kulturom, himnom i zastavom. Za himnu je odabrana pjesma 'Đelem, đelem' – u prijevodu 'Išao sam, išao'. I na zastavi je simbolizirano kretanje kao vječno obilježje ciganskog naroda. Zastava je podijeljena na dva dijela - dolje zeleno i gore plavo. Zeleno kao boja slobode i prostranstva i plavo koje simbolizira beskrajno nebo. U sredini je kotač kao simbol kretanja. Na kongresu je odlučeno kako će ime naroda biti Htom, što na jeziku Ciganina Lovasa znači 'čovjek'. Koliko skromnosti, a opet veličine i točnosti u odabiru imena. Dvoglas 'HT' ne postoji u abecedama, pa je odlučeno da se upotrijebi slovo 'R' kao najbliži znak po izgovoru dvoglasa 'ht'. Htom je napisano kao Rom. Tadašnja socijalistička Jugoslavija među prvima je u svijetu priznala taj naziv i uvela kao službeni naziv. Od tada je uobičajeno nazivati Ciganine imenom Romi. U drugim (tadašnjim) socijalističkim zemljama sreća im nije bila naklonjena. Nisu ih, na primjer u Češkoj, priznavali sve do ulaska u Europsku uniju. I tad isključivo zbog pritiska starih članica Europske unije.