Prva asocijacija na Božić svima je zasigurno kićenje drvca na Badnjak da bi nas u božićno jutro ispod njega dočekali pokloni. I dok su oni usko povezani s rođenjem Isusa Krista, dan u kojem je od tri kralja primio poklone - smirnu, zlato i tamjan - još je nerazjašnjeno zašto uopće kitimo drvce
Postoji nekoliko teorija i priča o tome kako je i kada zapravo započeo običaj kićenja božićnog drvca, kao i zašto ga je Katolička crkva usvojila kao dio slavljenja Isusova rođenja.
Sama riječ badnjak ima nekoliko značenja. Prvo od njih je panj ili drvo koje se uoči Božića, uz poseban obred, unosi u kuću i potom ga se naloži, tu je i kolač koji se peče na Badnji dan dok je treće značenje jednostavno - Badnji dan ili Badnja večer.
vezane vijesti
Od drevnih Babilonaca, starih Grka, Rimljana i Perzijanaca pa sve do germanskih poganih plemena, u mnogim se kulturama slavilo ponovno rađanje boga Sunca, odnosno zimski solsticij. Bez obzira štovali li oni Saturna, Mitru, Nimroda ili Thora, sastavni dio njihovih svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno, na koje su prema nekim teorijama prinosili žrtve bogu kojeg su slavili tijekom zimskog solsticija.
No kako se pokrštavanje sve više širilo, ljudi su počeli prihvaćati učenje Isusa Krista, ali i zadržavajući neke poganske običaje. Upravo ukrašavanje božićnog drvca smatra se jednim od poganskih običaja.
Kako je dobro znano, nakon što je Crkva odredila 25. prosinca kao dan Kristova rođenja, proslava Božića zamijenila je pogansko slavljenje zimskog solsticija, da bi na kraju ukrašavanje stabla bilo prihvaćeno kao jedan od kršćanskih običaja.
Danas se jelka kiti diljem zemaljske kugle kao neizbježan obiteljski običaj za Badnju večer, a domovina ove božićne tradicije je i dandanas nepoznanica.
Prvi crkveni zapisi spominju ukrašavanje stabla jele i dovode ga u vezu sa svetim Bonifacijem, engleskim redovnikom koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu poganih koji su se okupljeni oko velikog hrasta spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, Bonifacije je srušio hrast, a na njegovom je mjestu izraslo stablo jele.
Druga pak legenda govori da je božićno drvce početkom 16. stoljeća ukrasio Martin Luther, i to svjećicama, dok je u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.
Običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim je krajevima preuzet od germanskih naroda krajem 19. stoljeća, ali i do tada je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće. Ovaj običaj zadržao se do današnjih dana kod pravoslavnih vjernika.
A iako bi se bor ili jelka trebali kititi tek dan uoči Božića, mnogi su zaluđeni blagdanskim blještavilom i znaju to obaviti već u studenom ili početkom prosinca. Drvce bi trebalo ostati okićeno sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića, no i za to postoje iznimke, pa ga neki raskite i ranije, dok ima i onih koji uživaju u njemu još tjednima.
