To su zaposlene mame - od prve jutarnje budilice, kad pale motore na superbrzi pogon, do poljupca za laku noć, kad umorne zaspu pored svoje djece. Pogon na 'sva četiri' uvijek je upregnut do kraja i bez mogućnosti otkazivanja. Sve mora funkcionirati. Posao mora biti odrađen, djeca moraju biti zbrinuta i odgojena u stabilne, sretne i samosvjesne ljude. Ostaje samo jedno pitanje – kada, pobogu, to sve stići?

U zemlji s oko 380.000 nezaposlenih žaliti se na nedostatak vremena, floskula je i prazna tlapnja, nešto poput ispraznog razgovora o vremenu. Prigovor se odbacuje. Imaš posao? Budi sretna i ne žali se.

Od žena se danas više nego ikada očekuje da imaju maltene nadnaravne moći. Multitasking je imperativ suvremene žene.

Osim što svaka majka sama sebi, po defaultu, nabija grižnju savjesti, što zbog nedostatka vremena za dijete, nemogućnosti svakodnevnog kuhanja, a da ne govorimo o onoj emocionalno psihološkoj komponenti, prisutnosti i bliskosti koju svako dijete treba i očekuje od mame, tu su još i nametnute društvene norme prirodnog roditeljstva koje je nakon oslobađanja žena od muškog terora, dovelo novog imperativa – iluzije savršene žene, profesionalno ostvarene, idealne majke, ma kraljice.

Dojite li? Zašto ne dojite? Zar mu dajte bijelo brašno? A što je sa žitaricama? O Bože, dajete mu kravlje mlijeko? I tako iz dana u dan, niz uputa kako biti savršena, zaposlena, uvijek nasmiješena mama. Nažalost, takvi 'dobronamjerni' savjeti ne stižu tek iz stručne literature, dapače. Savjete se ne libe davati mame u parku, blagajnice, čistačice... Kakofonija zvukova, must have odgojnih metoda, nerijetko oprečnih i zbunjujućih.

'Moje dijete ponekad zamuckuje!' kažem ja neki dan stručnjakinji.

'Kakva vam je atmosfera u kući, jeste li užurbani? Vidim da ste verbalno dosta jaki, brzi i spretni. Možda djetetu udarate tempo koji je za njega prebrz?' kaže mi draga logopedica s kojom sam razgovarala. Opaska na mjestu - ne vrijeđam se, prihvaćam i tražim opravdanje za sebe.

'Ali moram biti brza, na pauzi sam, a moram još dva brza razgovora obaviti, pa natrag na posao, pa po djecu. A nisam im ništa skuhala, a kad ću se igrati s njima? Ne mogu usporiti, sve što mogu u tom multitaskingu je - pregorjeti', pokajnički govorim.

'Nećete - vi ste kapacitet', kaže ona meni utješno.

E da, osim zamuckivanja imam još nekih pitanja, ali žurim jer mi je pauza za posao skoro gotova. Javit ću vam se u rujnu, dodajem. Vraćam se na posao i razmišljam o godišnjem, vremenu samo za mene i moju obitelj, bez žurbe i bez presinga.

Tijek misli prekida mi suprug.

'Ej, jesi čula da guverner HNB-a postaje potpredsjednik Vlade?' pita on. Još i to. Ma pusti me, zatrpana sam. Moram na posao.

U glavi vrtim pjesmu.

'Baljezganje više nema mjeru, povraća mi se kako slušam kako seru. Od mene imate bojkot, želim vam kavez i lokot. Na polju, besnilo kulja, neka vas linčuje rulja…' refren novosadskog banda Pikink koji suprug pušta klincima kao svojevrsnu detoksikaciju za razne Zorice, Italiane i Ajvare. Slažem se s njim.

Ali kad bolje razmislim, kako će takav izričaj utjecati na njihov neurološki razvoj? Opet ja s propitivanjem. Kao što rekoh, moram na posao. Žena, majka, kraljica. Pih, prije trkačica s vremenom.